O sreći staranja*



Pokušaću da savremenu, već skoro istrošenu temu o večitom jahanju na talasima mladosti usmerim, na kolosek mudrosti i sreću starenja. Da, dobro ste pročitali … na sreću starenja. Ono jeste da je naš život naša škola, ali naš život je istovremeno i jedna avantura. Nikada ne znamo kakvo će nam iznenađenje prirediti i to pre svega u razdoblju takozvanih ''srednjih godina'', kada iz razdoblja već ostarele mladosti (40-ih), prelazimo u razdoblje mlade starosti (50-ih)…

"Mlad čovek koji se ne bori i ne pobedi, promašio je najbolji deo svoje mladosti, a stari čovek koji ne zna prisluhnuti tajnama potoka, koji sa vrhova žubori prema dolini, je besmislen – duhovna mumija, koja nije ništa drugo do okamenjena prošlost, koja stoji pored svog života ponavljajući se kao kakva mašina – sve do svoje istrošenosti. Starenje moramo prihvatiti kao priliku za otkrivanje novih svetova u sebi. U životu se iz različitih razloga uvek iznova pojavljuju nekakve krize. Do srednjih godina svog života mnogi ljudi su već osnovali svoju porodicu, sazidali kuću, ostvarili neki položaj u službi i posle svega suočavaju se sa pitanjem: Da li je to bilo to? Šta sada? Kako dalje? Kakve daljne ciljeve imam ili je možda to dovoljno?

U tim prelomnim – srednjim godinama, kod ljudi je već sazrela preuzeta odgovornost: odgovornost za porodicu, za preduzeće, za svoj rad, za prijatelje, za društvo… Odgovornost je vrlina koju mnogi izbegavaju, no ljudi postaju sve značajniji kada preuzimaju odgovornost za svet u kome živimo.
Umetnost života nalazi se u tome, da na jednoj strani sve više sazrevamo, a na drugoj strani, da očuvamo u sebi dete, koje je uvek izvor oduševljenja i životne energije.

Albert Schweizer je o tome ovako napisao: 'Očuvaj svoju starost i znaj, da mladost nije jedno životno razdoblje. Mladost je stanje duha, pokretanje volje, spretnost mašte, moć osećanja, pobeda hrabrosti nad kukavičlukom, to je trijumf naše sklonosti ka avanturi – trijumf nad našom lenjošću. Niko ne stari zato što za sobom ima određen broj godina. Starimo samo tada, kada napustimo svoje ideale. Sa godinama nam se nabori koža, ali ako se odreknemo oduševljenja, tada nam se nabori duša. Kaže se, mlad si toliko kolika je tvoja spremnost, a star si toliko, kolike su tvoje sumnje; mlad si toliko, koliko je tvoje samopoštovanje; star si toliko, koliki su tvoji strahovi; toliko si mlad, kao što su tvoje nade i tako star kao što su tvoja očajanja… Shvati, da si mlad sve dok ti komunikacija sa lepotom, srećom, smelošću i veličinom, dopiru u srce'. To znači, da se kod starenja ne dešava nekakvo zamrzavanje, ne! Kod starenja dešavaju se promene, preobražavanja… i ko se tome opire, taj okameni – ostari još dok je mlad.

Zapamtimo, ko voli život, taj rado živi i u dobu u kome se upravo nalazi. Naime, on ume da živi; oni drugi, koji kukaju za proteklom mladošću to ne umeju.
Svako starosno razdoblje ima svoje draži – svoje izazove. U detinjstvu se učimo, da pružimo poverenje životu, majci, ocu, drugim ljudima. U mladosti naš zadatak je da razvijemo sopstveni identitet i tada su nam potrebni uzori i ideali kako bi pronašli svoje mesto u životu. Kao odrasli imamo zadatak da donosimo i stvaramo plodove u porodici, na poslu, u društvu. U srednjim godinama našeg života postepeno nastaju u nama promene – preobražaj – nova usmerenja, i naš životni put sa naglaskom na spoljašnje, sve više se usmerava ka našem unutrašnjem biću. Tokom čitavog našeg aktivnog života morali smo da se prilagođavamo promenama koje nam je život donosio. Ta prilagođavanja su nam istovremeno menjala i naš život.

Međutim, prilagođavanja odnosno transformacije – preobražaji koji nas čekaju u starosti su sasvim drugačije prirode. Svakako da se moramo uvek prilagoditi situaciji koju nam pruža starost, ali to sada nisu samo spoljašnje promene, sada je reč o našem unutrašnjem prestrukturiranju čiji je cilj, ispravnost. U starosti mnogo toga što je spoljašnje jednostavno odpadne i to je prilika da prema spolja zasija naša unutrašnja suština. Preobražaj je nešto drugo od promene. U životu smo uvek bili izloženi promenama. Morali smo da menjamo svoja ponašanja i da se prilagođavamo raznoraznim izazovima. Preobražaj se desi ako mi to dozvolimo. Preobraža nas život i starost. Spoljašnjost odpada, da bi moglo da se prikaže ono što se nalazi u nama. Naš zadatak je, da dozvolimo da se to dogodi – da na našoj spoljašnjosti zasija srž i suština našeg života.

Prva učenja u starosti odnose se na sasvim druga područja. Star čovek mora prvo da nauči da prihvati sebe, i da se pomiri sa svojom životnom situacijom. Treba da nauči, da napusti uloge koje je do tada igrao. Treba da nauči da se povuče sa položaja i da neke prednosti prepusti drugima. Sve su to procesi učenja, koji mogu biti praćeni čak i bolnim žalovanjem što su te uloge i ti poslovi prohujali. Ali sa žalovanjem što nam je u starosti nešto uzeto, dolazimo u kontakt sa onim što nam je u starosti podareno, a to je opuštenost i mudrost. Ko je spreman da i u starosti uči, ko rado razgovara sa ljudima da bi od njih saznao šta ih to dotiče i ko druge pita za stvari koje ne razume, taj ostaje živahan. Sa njime mlađi rađe razgovaraju, jer ih ta pitanja izazivaju. Pitanja ne čine samo starije živahnim, već i mlade. Ko prestane sa pitanjima, jer več sve zna, taj je u zastoju – prestaje da se razvija, ali isto tako, ko neprestano govori ide drugima na živce.

Učenje starijih ljudi ima drugi značaj od učenja mladih. Stariji u svom učenju najčešće traže istinu - istinu koja nas održava i nosi kroz život, i koja tom životu daje smisao. Ujedno to je i interesovanje za tajne života. Naša starost treba da bude uzor za mlade ljude. Sasvim normalno je i prirodno, da i stari ljudi trebaju uzore. Pogotovo kada se upuštaju u nove procese kojima još nisu potpuno ovladali. U starosti ljudi često otkrivaju neku svoju stvaralačku sposobnost, te se bave poezijom, prozom, slikanjem, pletenjem, petljanjem po bašti ili u svojoj maloj stolarskoj radionoci.

Na vlastitoj koži vidimo i osećamo starenje svoga tela. Taj proces počinje dosta rano. Ženski, pa i muški svet bude zbunjen, kada u svojim 40-im otkriju u svojoj kosi pokoju sedu dlaku. Starost nam pokazuje i da su nam neki delovi našeg tela istrošeni. Nekome je slaba tačka kičma, a nekome kolena i zglobovi. Popušta nam vid pa i sluh i sve češće su nam bolovi sve gori, međutim, sa svim tim telesnim problemima moramo živeti. Ne smemo ih ignorisati ali isto tako ne smemo da se samo oko toga vrtimo – trebamo da ih prihvatimo kao lična ograničenja.

Ko sme u starosti da se pohvali sa dobrim zdravljem, neka bude zahvalan Bogu, što mu je podario bezbrižnu starost. Međutim, niko ne može da računa na to, da će takvo stanje ostati zauvek. Budimo zahvalni za zdravlje dok ga imamo i prihvatimo ga kao poklon, a ne kao nešto što će ostati nepromenjeno. Ne možemo da izaberemo da li će slabost našeg tela nastati iznenada ili postepeno; da li će naš odlazak biti dugotrajno gašenje života ili iznenadna smrt. Važno je da budemo pripravljeni na ono što će nam život doneti i da to prihvatimo.

Zadatak starog čoveka jeste, da se pomiri sa svojom bolešću, koja jednoga dana neće više da ozdravi. Sa tom činjenicom moramo živeti. Često se jedni jednostavno predaju sudbini. Drugi pak pokušavaju da odgurnu takve misli i trude se da se prikažu zdravim i moćnim. No, bolest neumoljivo razjeda moje telo i sigurno je da nisam ni moćan ni zdrav. Ali ja moram da shvatim, da se moje pravo ''Ja'' nalazi s one strane zdravlja i bolesti. Na takav način, moja bolest me poziva da dopustim, da se moje dosadašnje spoljne osobine rasplinu i da na površinu isplivaja moje trajno ''Ja'' – moje unutrašnje jezgro, koje nije okuženo bolešću. Bolest, to je naš izazov, da postanemo propusni za Boga; sa našeg lica ne sija više moć, već blagost i milost Gospodova. To je naš cilj ali do njega nije jednostavno doći. Ako bolest ne popusti, teško je da se sa njome pomirimo. Nažalost, ne postoji nikakav put – prečica, kojom bi zaobišli našu bolest.
Potrebno je i da se upitamo, kakav je smisao naše bolesti?
Šta hoće naša bolest da nam poruči?
Na šta nas želi upozoriti?
Šta u našem životu treba da promenimo?
Na takav način razmišljanja, može se čak desiti da budemo zahvalni za našu bolest.

Uvek kada trpimo zbog nečega ili zbog nas samih, prvi korak je da pokušamo da razumemo svoje trpljenje. Kada razumemo svoje trpljenje i kada ga ispravno protumačimo, tada ga i lakše izdržimo. Kada ne vidimo smisao našeg trpljenja, tada se iznutra sasvim izlomimo. Tada se izlome i sve naše uloge i sve naše mukom stvarane maske.

Kada starimo, tada se svašta doživljava. Ne samo da nam mlađi ljudi ustupe mesto u tramvaju; teškoće postaju sve veće, teškoće, naša neotpornost i naše tegobe se gomilaju – postaju sve ozbiljnije. Treba da se naučimo da živimo sa fizičkim ograničenjima i slabijim telom. Među zadatke starosti spada i pravovremeno prihvatanje ne samo starosti, već i same smrti koja će nam doći jednom. Pokušajmo shvatiti, da sve to može biti i milost Božja. Ostareli ljudi trebaju da se nauče, da svoju sudbinu zadrže za sebe. Sigurno da im nije lako da ispuste kormilo iz svojih ruku i da pruže potpuno poverenje svojoj deci da idu svojim putem i ako je taj put drugačiji od njihovog. Neka se deci ne pravdaju za svoje pogreške ali neka se niti ne smatraju za nepogrešive. Uradili su šta su mogli i dali su šta su mogli dati.

Za mnoge ljude starost je nešto strašno. Osećaju, da moraju da se oproste od svake čežnje. Potrebno je da strah od starenja pretvorimo u izazov – u traženju istinitih i trajnih vrednota, koje su uvek pravo bogastvo naše duše. Kada ona i on ostare, nije više važno samo biti zaljubljen, već je važno da jedan drugoga podržavaju; da jedan drugoga prihvate takvog, kakav on jeste. Oprostiti se moramo od romantične iluzije, da moramo uvek osećati duboku ljubav koja osrećuje. To osećanje se menja i sada je odlučujuća ljubav koja bezuslovno prihvata drugoga. Potrebno je da shvatimo da je ''kraljevstvo Božje u nama'' (Lk.17/21).

Naše starenje započinje rođenjem. Živimo da bi jednom ostareli i da bi u starosti jednom i umrli. To je to što nas čeka. Mnogo energije smo utrošili, da bi činjenicu starenja pomerili što dalje u budućnost, jer uvek smo želeli biti mladi. Međutim, mudar je onaj, koji poštuje činjenicu da stari i da će jednom morati i da umre. Tek u starosti postajemo svesni vrednosti svog života, koji je uvek jedna posebna – jedinstvena priča. Kada se smilujemo sami sebi i žalujemo što nam je život protekao tako, kako je protekao, tada omalovažavamo svoj život. Ako pak na njega gledamo kao na nešto što je jedinstveno, tada će on za nas biti dragocen. Na putu života možemo puno toga da naučimo. Upravo kod starenja, pred nas iskrsavaju mnogi zadaci i ljudski i duhovni. Ti zadaci od nas zahtevaju naše sazrevanje i da se sve više posvetimo unutrašnjem svetu. Naša starost nas i poziva da budemo već sada blagonakloni prema sebi ali i prema drugim ljudima; da se naviknemo na nove uzorke ponašanja prema sebi ali i prema drugima.

I na kraju, poslednji put svako od nas hoda sam. Mnogi se plaše, da će na kraju toga puta biti sami, usamljeni i napušteni. Taj strah je teško savladati ali i istina je, da usamljenost pripada umiranju. Konačno svako mora sam da prođe kroz vrata smrti, čak i onda kada su ljudi oko njega; čak i kada ga drže za ruku. Međutim, naše verovanje nas uči, da nikada nismo sami. Uvek je sa nama bio naš pratilac, naš anđeo čuvar, koji će nas pratiti i kroz vrata smrti.
Utešno je, da smemo verovati, da naš život nije bio uzaludan i da će sve naše nade, koje su ispunjavale naš život, da se ispune u smrti i u Bogu".

*Prethodno pisanje, izuzev uvoda, u celosti su odlomci prevedeni iz knjige ''Vom Glück des Älterwerdens'' (O sreći starenja), koju je napisao Pater (otac) Anselm Grün, rođen 1945-e godine u Junkershausen-u (Nemačka). Anselm Grün (studirao je teologiju, filozofiju i ekonomiju) je najverovatnije jedan od najpoznatijih monaha (benediktinac) na nemačko govorećem području. U zapadnoj Evropi poznat je po svojim predavanjima iz duhovne tematike, kao voditelj tečajeva meditacije, kontemplacije i posta. Najpoznatiji je kao autor duhovne literature (oko 400 naslova), koje su prevedene na više od 30 jezika. Danas u svetu kruži više od 15 miliona njegovih knjiga.

Zahvaljujem se ljubaznoj dozvoli izdavačke kuće Verlag Herder GmbH, da sam smeo ovim prevodom da predstavim srpskohrvatskim čitaocima izvanrednog pisca Anselm Grün-a.