O poverenju



Danas, u ovim kriznim vremenima, baš kao i u svim dosadašnjim, kada su u naglom porastu opšta korupcija (moralna, politička, sudska, privredna, finansijska...); kada su u porastu troškovi za održavanje golog života, besposlenost, glad, nasilništvo (terorizam), ratovi; kada su u velikom porastu nepoverenje u trgovce, u lekare i ostalo medicinsko osblje, u susede i u sve i svakoga...
Kako u takvoj situaciji da ubedimo sebe, da je poverenje osnovna baza naših međuljudskih odnosa i skoro jedini način, da se kako tako izvučemo iz tog pakla u koji smo upali prihvatajući opšte nepoverenje prema svemu, kao svoj najglavniji životni princip?
Kako da odbacimo sve naše pogrešne i negativne životne principe i kako da se probudimo iz našeg glupog ubeđenja, da sam ja, svi mi, pa čak i ceo naš narod uvek nekakve i nečije žrtve?
Čini mi se, da je većina nas pristala svojom slobodnom voljom, da se uhvati u tu zamku – u paradigmu žrtve.
Ne osporavam, da su često razlozi za biti nepoverljiv i zabrinut očigledni i da je sasvim ljudski da se za mnogo toga brinemo i sekiramo, ali sigurno je, a to opet svi vrlo dobro znamo, da sa našim nepoverenjem, brigom i sekiracijom ne možemo da pomognemo ni sebi, ni drugima. Naprotiv, možemo samo sebi, a i drugima, da povećamo probleme - da sebi i drugima zagorčamo život.

U teškim situacijama za vreme ali i posle drugog svetskog rata, moja majka je obično govorila: ''Sve će biti opet dobro, važno je samo ne gubiti glavu''.
Kada smo puni nepoverenja, nesigurnosti, briga, straha, sekiracije... tada nas obično zahvati panika i mi počinjemo polako da gubimo poverenje u sve i svakoga – počinjemo da ''gubimo glavu'' i naša ponašanja i reakcije nisu više razumne.

Jedna trogodišnja studija sprovedena na uni. Zürich tvrdi, da kada pogledamo nekog čoveka, potrebno je samo 200 milisekundi – a to je jedan mali delić sekunde, da naš mozak odluči da li imamo poverenja u njega ili ne. Dalje tvrde, da čovek poverenje poklanja spontano, da je to jedna bitnost čovekova, da se rađamo sa poverenjem ali i da čovek bez poverenja vrlo brzo propadne. No, potrebno je da znamo, da su svi naši kako pozitivni tako i negativni stavovi u nama duboko ukorenjeni i da teku automatski - munjevito.

Možemo da kažemo, da je poverenje maltene jedan svakodnevni pojam i prožima celokupno područje ljudske delatnosti. Poverenje je važna osnova svakog međuljudskog odnosa počev između dva bračna partnera, između roditelja i dece, među prijateljima, poznanicima pa i među ljudima u najširem smislu. Kada poverenje između dva sagovornika nedostaje, onda je taj odnos na veoma klimavim nogama; svejedno da li se radi o poverenju između bračnih partnera ili između lekara i pacijenta.
Da bi bolje sagledali pozadinu našeg poverenja ili nepoverenja, prisetimo se, da je moć naših misli ogromna, da svaka treperi svojom učestalošću – vibracijom, te tako svaka naša misao ima neki svoj naboj energije. Zato, svaka misao automatski sobom nosi svoje emocije i time u nama ostvaruje određena stanja. Konkretno to znači, da pozitivne misli ostvaruju pozitivna stanja: poverenje, razumevanje, toleranciju, lepotu, radost, zadovoljstvo... dok negativne misli ostvaruju negativna stanja: nepoverenje, nerazumevanje, nezadovoljstvo, sumnju, žalost, strah...

Važno je i da znamo, da je zdravo samopoverenje – poverenje u sebe, vrlo važan činioc u životu svakog pojedinca.
Prvo, zato što kada imamo poverenje u samoga sebe, samo tada možemo da ga i drugome dajemo.
Drugo, zato što tada nemamo nikakvih blokada koje bi nas sprečavale da priđemo drugim ljudima - nemamo straha da ćemo biti neprihvaćeni, kritikovani ili odbijeni, trudimo se i usuđujemo se više, te tako imamo i više uspeha, odnosno imamo manje strahova od neuspeha.

I eto, zato je naše pruženo poverenje uvek naša duboko duhovna odluka jer, poverenje u međusobnom odnosu između dve individue znači, prihvatiti sagovornika onakvog kakav jeste, sa svim njegovim vrlinama, manama i slabostima, a to je priznali mi ili ne, osnova za svaki zdrav i konstruktivan međuljudski odnos.

No, i pored toga, u međuljudskim odnosima graditi odnose poverenja, je vrlo težak i moglo bi se reći veoma mukotrpan posao. Često smatramo, da može čak biti i opasno otvoriti se pred nekim, jer tako otvoreni, postajemo ranjivi. Zato, poverenje unapred, uglavnom veoma teško nekome poklanjamo. Međutim, upravo mi prvi trebali bi njemu, našem sagovorniku, da poklonimo svoje poverenje, jer to je činjenica koja proizlazi iz osnovnog Hristovog učenja: “ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.
No u današnje vreme, u delu sveta gde vlada materijalno blagostanje, čovek je sve manje naklonjen da pruži poverenje ljudima, a može se reći, da čovek i u Boga nema više poverenja. Za razliku od nas ljudi, Bog – Otac naš nebeski, ima ogromnu riznicu poverenja u sve nas ljude i to unapred, čak pre našeg rođenja. On svakodnevno obnavlja svoje poverenje prema nama, što znači da nas je prihvatio upravo takve kakvi smo, zajedno sa svim našim manama i slabostima. On nam daje čitav život, i to ne samo jedan, kao šansu da se sami, svojom slobodnom voljom, opredelimo ili za život sa vrlinama, ili za život sa nedostatcima i slabostima.
Eto to je dovoljan razlog, da i mi kao deca Njegova, treba da pružimo poverenje svakom čoveku i da ga prihvatimo takvog kakav jeste, sa svim njegovim i nedostatcima i slabostima. Ruka pomirenja može biti prihvaćena samo ako je pružimo. Isto tako, samo naše pruženo poverenje može kod drugih da probudi njihovo poverenje, jer znamo, “da iza svakog uzroka, uvek stoji posledica”, a to je zakon prirode – kosmički zakon - Božji red.
Nažalost, upravo ti naši nedostatci i slabosti sa naše strane, ali i sa strane naših bližnjih, su uzrok, koji u međuljudskim odnosima otežavaju pružanje poverenja i prihvatanje.
Moramo još i to znati, preduslov da prihvatimo nekoga takvog kakav jeste, je da prvo sami sebe prihvatimo!
Da li sam sa sobom zadovoljan i da li mogu sebe da prihvatim, takav kakav jesam?
Ako sa sobom nisam zadovoljan, onda moram sebe – svoju ličnost da menjam, da je promenim u stanje prihvatljivosti!
Menjati se – evoluirati, upravo to je srž prirode, večite promene, neprestano kretanje, kretanje u smeru napredovanja – razvoj – život. Život u najširem smislu reči – život koji nema granica, jer uvek prelazi u neko novo stanje.
Ako mislim i smatram, da sam sebe prihvatio i da sam sobom zadovoljan, a činjenično nisam u stanju da nekog drugog iz moje okoline prihvatim takvog kakav jeste, to onda znači, da sam isuviše duboko utonuo u samoljublje i postao, kako to narod kaže: “izgubljeni slučaj”.
Naime, tada sam ja “sredio sebi svoj život”, fiksirao se za neko stanje za koje kažem “meni je ovako lepo”, ali pri tome za sve druge oko mene, nema mesta.
Razmislimo – studirajmo šta sve može da znači “meni je ovako lepo”?

''Ja sam jedna artikulacija života'' i tako treba da bude, to je pozitivno. Jer kada kažem ''Ja sam deo života'', to onda znači da sam jedinka koja se odvojila od svoje celine i to nije dobro; to nije pozitivno. Zato kažem: ''Ja sam jedna artikulacija života – saučesnik u tom ogromnom, veličanstvenom orkestru života.
Kada imam poverenja u taj orkestar – u život, onda će iz te celine slediti božanska harmohija tonova čak i ako je moj ton samo jedan piskavi zvuk. I upravo taj piskavi zvuk baš nedostaje u celokupnom skladu, koji sačinjava mirijadu mirijada različitih tonova ali u sumi, svi zajedno stvaraju božansku muziku. To je kao što veličanstveni okean u stvarnosti sačinjava suma kapljica; to je kao kada kažem – tvrdim, da moje fizičko ''Ja'' živi u zajedništvu ''sa'' prirodom. Nikako ''u'' prirodi, jer to zvuči kao strano telo u živom organizmu, a niti, ''od'' prirode jer to opet zvuči nekako otimački i uništavalački.
To živeti ''sa'', to može da se desi samo ako svi mi pružimo jedan drugom poverenje. Jer kada ja pružim tebi poverenje, tada ja u stvari sebi kažem: ''Ti si baš kao što sam i ja – pošten, radan, spreman da pomogne, da povuče, da se žrtvuje… jer svi smo Jedno – Jednota''; to je tako ako tako želimo, ako tome stremimo; ljubi bližnjeg kao samoga sebe, jer on, to si ti… a ti, to je i onaj ispred tebe ali i onaj iza tebe – deca Božja… Blago krotki duhom  jer njihovo je carstvo nebesko…
Jednota se ne doživljava kao neki objekat našeg opažanja. Kaže se, da se Jednota iskusi onda, kada ''jesmo'' direktno bez dualnosti subjekta i objekta. Onda, kada smo svesni, da je naše celokupno postojanje sadržano u Jednoti kosmičkog postojanja; kada su sva dešavanja koja mogu da registruju naša čula svedena na sveukupno opažanje.  

Kada bi se mi ljudi potrudili da svaki kod sebe izgradi neki “prilazni most”, u smeru približavanja svojoj neposrednoj okolini, neki most kojega bi nazvali: “hteo bih živeti u miru sa svojom okolinom”, verujem da bi tada u svetu bilo manje napetih stanja, netrpeljivosti, nesreće, otuđenosti, mržnje, razvoda i ratova. Verujem da bi taj most, mogao da bude jedno veće aktiviranje naših misli u smeru pružanja razumevanja za druge ljude i situacije. Jer isto tako kao što je meni prijatno kada mi ljudi pruže poverenje, jer tada se osećam akceptiran i prihvaćen, tako je i sa drugim ljudima. Zato ja moram prvi da pružim svom sagovorniku poverenje i da ga prihvatim takav kakav on jeste, sa svim njegovim manama i slabostima, jer samo moje pruženo poverenje može da probudi njegovo poverenje.

Podsetimo se, ''Sve dakle, što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima''(Mat.7/12).

Možemo zaključiti, da i pruženo poverenje baš kao i svaka druga vrlina, oplemenjuje našu dušu, naše prolazno Sopstvo, uzdižući ga polako ali sve više i više na nivo stalnog – neprolaznog – večitog Sopstva. Pazite na sebe i na druge, i mislite svojom glavom! Srećno!