O porodici 1


I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih. (Post.1/27)

…''i gle Adame, a i ti Evo… budite blagoslovljeni rukom vlasti i rukom moći Večne Ljubavi Svetog Oca i Duha, plodite se i napunite zemlju sa živim plodovima tog blagoslova! I uvek, kada god priđete jedan drugome zbog tog blagoslova, darujte Meni svoja srca! Ako to ne učinite, zmija koja još uvek živi i koja će večno živeti u gnevu Božanstva, u vama će plod pokvariti. A ti plodovi pokvarenosti uništi će veliki broj dece svetlosti i blagoslova, i njihovo divljanje i bes neće imati kraja; i tako ćete vas dvoje ostaviti greh kao nasleđe svom budućem pokoljenju i vaša krivica biće vidljiva sve do ''Velikog Vremena'' pa čak i još mnogo dalje. Taj poklon Mog milostivog blagoslova vašem srcu neka vam bude kao sveta služba, koju ste dužni da Mi uvek vršite kada god se približite jedan drugome, zbog tog sveto čina - Mog blagoslova''…(Jak. Lorber, ''Božje gospodarenje'' 1.10.6,13-15).

Eto, i tako je po Jakob Lorber-ovom zapisu, diktiran iz  Akaši hronike, naš Stvoritelj blagoslovio prvu bračnu zajednicu, zajednicu Adama i Eve''.

I onda jednog dana Eva je podlegla Satan-ovom šarmu i odlučila, da napusti duhovni svet i prihvati život u materijalnom svetu. Svojim šarmom ubedila je i glupavog Adama, koji ga je halapljivo i širokogrudo prihvatio, umesto da je uzviknuo ''NE''! Od tada, prošlo je mnogo, mnogo vremena, porodica se razvijala – društvo se razvijalo i mnogi znaci nam danas govore, da je taj razvoj nekako zašao u ćorsokak.

Danas, institucija porodice sve više živi u atmosferi nesigurnosti, rastrganosti, nerazumevanju, netolerantnosti, strahu, razdvajanju, nasilju… i sve je veći deficit u pozitivnim osećanjima.

Čovek se sve više prepušta savremenom trendu, što dovodi do rasturanja bračnih zajednica. Zaboravili smo, da je porodica pre svega mesto, gde se stvara humano bogatstvo! U podosta empirijskih istraživanja dokazano je da u tradicionalnoj bračnoj zajednici, muškarac i žena žive zadovoljnije, zdravije i duže.

Međutim, čovek se sve više udaljuje od Boga i Njegovih zapovesti, i naš – ljudski odnos prema osnovnom kodeksu života; prema temelju ne samo hrišćanske vere, već i prema kosmičkim zakonima postojanja; prema biblijskom Dekalogu (Deset Božjih zapovesti), potpuno je zanemaren, čak se može reći odbačen!

Pogledajmo ga po strukturi: prve tri zapovesti odnose se na čovekov odnos  prema Bogu, a ostalih sedam na čovekov odnos sa bližnjim. Dve zapovesti posebno se odnose na odnos prema materijalnim dobrima. Znači, prioritet koji nam nudi biblijski Dekalog je nedvosmislen: na prvom mestu je Bog, zatim odnos prema bližnjem, a tek posle toga sledi naš odnos prema materijalnim dobrima. Međutim, naše savremeno društvo izokrenulo je te vrednosti: danas je na prvom mestu naš odnos prema materijalnim dobrima (novac, zarada, privreda, hrana, piće, putena zadovoljstva…), na drugom mestu je odnos prema drugim ljudima (odnos prema članovima svoje porodice, odnos poslodavca prema zaposlenima, odnos političara prema svojim biračima…), i tek na trećem mestu nalazi se naš odnos prema Bogu i to kod onih, koji sebe smatraju vernicima. Međutim, čak i mnogi vernici stavili su Boga na sporedan kolosek, ili su Ga sasvim odbacili.

U biblijskom Dekalogu je Gospod sasvim jasno zaštitio porodicu, sa svih sedam zapovesti našeg odnosa prema bližnjem. I koliko ljudi se pridržava tih propisa?

Velika većina ljudi prozapadno orijentisanog društva smatra, da je Biblija zastarela. Pa čak i jedan deo sveštenstva umesto da se pridržavaju Božjih zapovesti, osmislili su svoje – crkvene zapovesti i zaglavili se u osećanjima vlasti i strasti. Naše dugogodišnje iskustvo nam je pokazalo, da su ''Deset Božjih zapovesti'' bili, jesu i da će biti do kraja ovog sveta najpouzdaniji temelj, bez koga ne može da funkcioniše naš zajednički život na ovoj planeti odnosno, bez koga nema opstanka našoj vrsti. Očigledno je da su neke mračne – demonske sile zaposele ljude i grčevito se trude, u ime demokratije (da radim šta ja hoću), slobode (opet da radim šta ja hoću) i seksualnosti (i opet da radim šta ja hoću), da unište na prvom mestu porodicu, jer je ona temelj našeg društva – naše civilizacije – opstanka naše kulture!

Pogledajmo jedan najnoviji primer: Svog osamnaest godina starog deteta, ako se školuje, ja sam po zakonu dužan da ga izdržavam ali pri tome nemam prava da ga kontrolišem da li uči, kako uči, kakve su mu ocene, da li uopšte ide u školu… i tako sve do njegove 26-e godine starosti. To je njegovo pravo, zagarantovano najnovijim zakonom. Svi hoće i traže svoje pravo ali niko neće svoje obaveze! Pitam se kako to, da se niko ne upire tom javom čišćenju mozga širokoj masi naroda?

Socijalne veze i vrednosti su se skoro sasvim raspale i nastala je kriza porodice koja se u prozapadno orijentisanom društvu sve brže i korenitije razvija. Omladina je zapuštena. Roditelji više nisu u stanju da pravilno vaspitaju svoju decu, jer je i majka zaposlena kao i otac. Ali moramo priznati, da problem nije u našoj omladini, već u nama - roditeljima. Porodica, kao osnovna ćelija ljudske zajednice skoro je sasvim zatajila. ''Možemo slobodno da kažemo, da su krize u državama kao i u celokupnom društvu posledica krize u porodici.'' Tako je to još 1933-e godine objasnio poznati sociolog William F. Ogburn.

Katolički kardinal Burke priznaje, da je seksualna revolucija i moderna homoseksualna kultura dovela do moralnog raspada prozapadne kulture, koja se čak i u crkvi odomaćila.

''Danas, u našoj prozapadnoj kulturi zabava i zabavljati se, je glavni moto života.'' Tako piše psiholog prof. dr. Zdenka Zalokar Divjak i nastavlja: ''Ustalila se obrnuta skala vrednosti. Umesto da zabava sledi posle obavljenog posla, danas važi pravilo, da je zabava na prvom mestu – da mi bude lepo, a posle zabave, opet zabava''… Da to ''lepo'' možda uništava moje zdravlje, moju porodicu ili čak moj život, to nas uopšte ne dodiruje.

''Danas, savremeni čovek želi da uživa u prednostima visokog kulturnog nivoa ali istovremeno hoće da se ukinu sva ograničenja seksualnom nagonu. Međutim, sve govori u prilog tome, da je ljudski organizam tako stvoren, da te želje jednostavno nisu kompatibilne, čak da su kontradiktorne. To bi bilo kao kad bi hteli, da istovremeno kolač pojedemo ali i da ga sačuvamo. Svako ljudsko društvo može slobodno da se odluči, da li želi razvijati visok nivo društvene energije ili želi da troši svoju životnu energiju – svoju vitalnost, na seksualnu raskalašnost. Činjenice nam pokazuju, da živeti istovremeno oba principa, ne traje duže od jedne generacije'' (antropolog i etnolog Joseph Daniel Unwin ''Sex and Culture'').

Danas, kada govorimo ili pišemo o mladima, tada se govori o sportu, fudbalu, košarki, boksu, biciklizmu, plivanju, džogingu, o sviranju, pevanju, dranju, plesu, đuskanju, divljanju, o drogi, alkoholu i seksu, o besposlici i rasturenoj porodici…

Neizvesnost, jurnjava za novcem i raspetost između nekoliko poslova kako bi se što više zaradilo novca, primoralo je porodicu, da se i žena zaposlila, i to je bilo i još uvek jeste veliko iskušenje za porodicu. Jer kada se teži uglavnom materijalnoj sigurnosti, tada se gubi ona prava, najdragocenija sigurnost, koja se stiče samo u porodici. Doduše mnogi veruju da bi im porodice mnogo bolje funkcionisale kada bi njihovo finansijsko stanje bilo bolje i da bi ih novac u neku ruku zaštitio od spoljašnjih negativnih uticaja. Međutim tragično je, da ljudi nikako da shvate, da su kompromisi, prisnost, privrženost, toplina i međusobno uvažavanje i razumevanje mnogo važniji za skladan i harmoničan porodični život.

Adam koji je dobio zadatak, da hrani i čuva svoju porodicu, vremenom je postao despot, paša – tiranin, na prvom mestu prema svojoj ženi, a time i ugnjetač svoje porodice. I u narodu se ustalilo verovanje, da je samo muškarac čovek i da samo on radi, a žena? ''Ona ne radi, ona je u kući!'' I tako je počela da raste Evina zapostavljenost i nezadovoljstvo, i odlučila je da se bori za svoje pravo; za pravo da se prizna, da je i ona čovek jer konačno, ''Čovek, to je zajednica muškarca i žene''.

Danas, žene u zapadno orijentisanoj civilizaciji, teorijski su se izborile za ravnopravnost ali pošto to još nije sasvim zaživelo, osnovali su feministički pokret. Feminizam, je počeo da se razvija u drugoj polovini 19-og veka i danas je evoluirao u krajnji radikalni oblik, u kome se žene bore za svoju slobodu - za cilj, da se promeni tradicionalna uloga žene. Feminizam danas ubeđuje ženu, da je muškarac njen neprijatelj; da treba da napusti svoje ženske osobine i da prihvate muške karakteristike. Znači treba da pobedi Adama, umesto da u njemu vidi komplementarnog partnera. To se danas sprovodi prvo napadom na materinstvo i brak kao tradicionalnu instituciju, i na potpuno ukidanje različitosti polova muško i žensko tvrdeći, da je to danas prevaziđeno. ''Očigledno je da nam je muškarac neprijatelj'' kažu, ''a ako neka od nas baš i hoće materinstvo, to danas može i bez muškarca''.

-----------------------------------------------------------------------------------

Pod maskom nauke nameće nam se jedna nova rodna ideologija (gender ideologija), pod kojom se krije nametanje našoj kulturi neprihvatljivih seksualnih modernizama.

U gender ideologiji ''naučnici'', seksolozi, političari, politikanti, homoseksualci i svi profiteri iznose tvrdnju, da naš pol (muško –žensko) ne određuje i našu pripadnost tom rodu. I ako sam rođena kao žensko, ja imam pravo da se opredelim kao muško, tj. da pripadam muškom rodu, ili obrnuto muškarac sam ali se opredeljujem da sam ženskog roda.

Najveća tragedija te nove rodne ideologije jeste, što stvara rodove po seksualnoj opredeljenosti ili bolje rečeno po seksualnoj nastranosti. U gender ideologiji danas, postoji cela lepeza rodnih identiteta:  Lesbian, Gay, Bisexual, Transexual kao osnovni rodni identiteti, koji su se polako razvijali u nove pojmove: pedo, animal, incesty… U prirodi: pedofil je rod, što znači da sam se deklarisao ne kao muškarac, nego kao pedofil. Čovek koji ima seksualan odnos sa životinjama je „animal“, čovek koji živi u incestnoj vezi (sa krvnim srodnikom) je „incesty“.

Po rodnoj - gender ideologiji mi imamo pravo izabrati rod kome želimo pripadati, a imamo i pravo, da ga vremenom menjamo prema vlastitoj želji. Znači, isključivo borba za prava, bez bilo kakvih obaveza.  Seksologija se ponaša kao kvazi religija rodnih ideologija. Tvrdi, da je čovek samo seksualno biće i da stereotip: „muško – žensko“ uopšte ne postoji, već da je to nametnuto kroz zastarelu tradicionalnu društvenu normu. Gender (rodna) ideologija se bavi kvazi naučnim istraživanjima što znači: stvoriti novo društvo koje će biti rodno prosvetljeno.

Svedoci smo da se gender ideologija nije tek tako razmahnula Evropom, a sada i Balkanom. Vetar u jedra gender ideologiji daju njeni promoteri – politička elita koja je na vlasti.

Već u dečijem uzrastu, zdravstvenim vaspitanjem u školi, žele da nauče decu o osnovama gender - rodne ideologije. Na takav način, na mala vrata uvodi se u školama pornografsko – promiskuitetno – pedofilski mentalitet sa ciljem podsticanja po nas tragične seksualne emancipacije, oslobođenja od pola kao biološkog i Božjeg dara (originalan tekst je objavljen 20.05.2014 na http://biskupijakrk.hr/?p=759) (dostupno 14.10.2018 u 13:56)
------------------------------------------------------------------------------------

U svojoj knjizi ''Full Circle: How the Classical World Came Back to Us'', publicista Ferdinand Mount iznosi svoju tezu o našoj – prozapadnoj savremenosti otprilike ovako: ''Više od 2000 godina trajalo je naše kružno putovanje po svetlucavom, zamagljenom i beskrajnom moru našeg postojanja i eto stigli smo tamo odakle smo i pošli. Stigli smo opet u vreme čašćenja telesnog kulta (razni vidovi sporta), prominentnih ličnosti, obožavanju umetnosti (vokalne i instrumentalne, umetnosti oblačenja i ishrane…), pa sve do seksualnih orgija i razvrata. Prozapadna kultura je još jednom proputovala celu epohu egejske kulture i stigla u vreme raspada helenističkog razdoblja''. Znači, naša novija dešavanja u Evropi upravo pokazuju  kako se odvija  poslednja etapa razvoja jedne kulture.

Sa seksualnom revolucijom, koja je počela negde 60-ih godina prošlog veka, u trajanju samo pedesetak godina, svedoci smo, kako se naglo raspadala porodica, a samim time i cela mnogo hvaljena zapadno-evropska civilizacija.

Kako se raspadaju kulture, o tome nam je najviše podataka ostalo od starih egejskih kultura i starog Rima. Divide et impera – zavadi pa vladaj, je staro-rimski princip dominacije. Pogledajmo oko sebe. Živimo u vreme ekstremnog razdora: čovek protiv čoveka; čovek protiv prirode, protiv hrane, zdravlja, resursa i svoje okoline; bogati protiv siromašnih; mladi protiv starih; žena protiv muškarca…

Danas, i u balkanskoj prozapadnoj, kulturnoj i socijalnoj sredini, nije nikakvo čudo, da su tradicionalnoj instituciji porodice dani odbrojani. Već u današnjoj situaciji, veliki broj mladih ljudi više nisu u stanju, da osnuju i održe moralno, etički i socijalno zdravu porodicu.

Nemojmo da zaboravimo, da je porodica oduvek bila, jeste i uvek će biti osnovna ćelija i najjači oslonac društva pod uslovom, da bude vođena ljubavlju, razumevanjem, disciplinom i vaspitanjem od strane roditelja - majke i oca, što je neophodan preduslov za zdrav razvoj svakog deteta, a time i budućeg društva.

Međutim, današnje prozapadno društvo – politika i mediji nisu naklonjeni tradicionalnoj porodici  i bore se za prava homoseksualaca, ali ne i za njihove obaveze. Njima je tradicionalna porodica trn u oku. Zašto?

Zato, što smo u suštini sa svojim životom nezadovoljni, a u stvarnosti ne znamo šta hoćemo. Odbacili smo svoj duhovni rast i priklonili se isključivo materijalnom postojanju, čija je kruna – vlast, strast i slast ovog života – egoizmu – svom lažnom Sopstvu.

Tvrdnja zagovornika homoseksualnih brakova, da je i njihova zajednica etički i moralno zdrava porodica, su bez ikakvih osnova. Pogledajmo samo jedan mali isečak onoga, što su izneli pred petim apelacionim sudom u New Orleansu (Louisiana), danas odrasli ljudi, koji su odrastali u homoseksualnim porodicama:

B.N. Klein piše: ''Odrasla sam s majkom i njenim partnerkama u okruženju u kojem se gay ideologija koristila kao sredstvo represije, osvete i zlostavljanja. Videla sam, da deca u homoseksualnim zajednicama najčešće postaju scenski rekviziti za pokazivanje u javnosti kako bi homoseksualci dokazali svetu da su njihove ''porodice'' jednake heteroseksualnim porodicama. Iako ne mislim da bi svi homoseksualci de facto bili loši roditelji, znam da gay zajednica nije nikada, koliko se ja u svom životu sećam, stavljala decu na prvo mesto osim kao komad vlasništva, grešku iz prošlosti ili političko sredstvo koje treba oblačiti i izvesti napolje u šetnju, baš kao psa ili ponija, kako bi se time impresionirala zaluđena okolina. Kao dete majke lezbejke bila sam pod pritiskom, da stalno poklanjam dužnu pažnju i poštovanje gay identitetu svoje majke i misliti, da su neki Jevreji i većina hrišćana glupi i nasilni ljudi koji mrze homoseksualce. Govorili su mi, da su homoseksualci daleko kreativniji i talentovaniji za umetnost, jer nisu ograničeni i prirodno su osećajniji tipovi''.

Roberta Oskar Lopez-a, je nedostatak očinske osobe u svom životu, u kombinaciji s uticajem radikalne gay kulture u čijoj je sredini vaspitavan, doveo do destruktivne konfuzije sa vlastitom seksualnošću. To ga je dovelo do toga da je postao homoseksualna prostitutka još u tinejdžerskim godinama, kako bi zadovoljio svoju čežnju za ljubavlju i prihvaćanjem od starijih muškaraca. ''Prolazio sam kroz faze strašnih seksualnih konfuzija,'' napisao je Lopez. ''Imao sam neobjašnjiv nagon za seksom sa starijim muškarcima… i želio sam seks sa starijim muškarcima koji bi bili približne starosti kao što bi bio moj otac, iako sam tada jedva mogao da razumem to što sam radio. Novac koji sam dobijao u zamenu za seks s muškarcima definitivno mi je pomogao u financijskom smislu jer mi je omogućio izdašan džeparac koji ne bih nikada mogao zaraditi radeći kao tinejdžer po picerijama ili u psihijatrijskoj klinici moje majke. Međutim, sam novac nije bio toliko bitan koliko činjenica, da sam imao potrebu da se osećam voljen i željan od strane starije muške očinske figure, pa čak i samo pola sata koliko bi trajao seks. Deca koju su vaspitavali homoseksualni parovi suočena su sa opasnim izazovom ukoliko prekinu ćutanje i razbiju konsenzus, odnosno mit o tome, da nema štetnih posledica odrastanja u homoseksualnoj zajednici''.

Katy Faust piše: ''Velik deo svog odraslog života, radije sam svoje mišljenje na temu braka držala za sebe. Bilo mi je (i još uvek mi je) zlo od optuživanja, da sam zadrta i da sam protiv homoseksualaca samo zato što verujem u prirodan brak. Mnogo godina su me takva njihova oružja držala u ćutanju, čak nisam ni tražila prostor za izražavanje svojih stavova. No, ipak shvatila sam, da je moje ćutanje i ćutanje drugih dozvolilo, da raspravom o toj temi dominiraju oni koji tvrde da jedino mržnja, neznanje ili indoktrinacija mogu navesti ljude da se suprotstavljaju ''bračnoj jednakosti''.

Katy Faust govori, kako njezino otvoreno nastupanje protiv istospolnog ''braka'' proizlazi iz njenog  uverenja da svako dete ima pravo na zajednicu sa svojom biološkom majkom i svojim ocem. ''Kada institucije zakonski omoguće homoseksualni ''brak'', tada zakonski podstičemo stvaranje homoseksualnih zajednica'', napisala je Katy Faust. ''Time ujedno dozvoljavamo, da se detetu uskrati odnos sa jednim ili čak sa oba biološka roditelja. Naš kulturološki razgovor postaje takav, da u suštini deci govorimo, da nemaju pravo na prirodnu roditeljsku strukturu ili na svoje biološke roditelje, već da postoje samo zbog zadovoljavanja želja odraslih''.

U svom iskrenom i živopisnom svedočenju o odrastanju s promiskuitetnim ocem homoseksualcem koji je kasnije umro od AIDS-a, Dawn Stefanowicz je ponovila stavove i osjećaje ostalih troje svjedoka.

''Vrlo je teško raspravljati o implikacijama odrastanja u homoseksualnoj zajednici, dok ne dođete u kasniju odraslu fazu, kada imate već razvijene lične osobine, nezavisnost i mišljenje o svom homoseksualnom roditelju, partnerima i čitavoj toj subkulturi'', napisala je Dawn Stefanowicz. ''Često smo bili prisiljeni na odobravanje i tolerisanje svih oblika izražavanja seksualnosti, uključujući i izbor različitih seksualnih i rodnih identiteta. Kao deci nije nam bilo dozvoljeno da izražavamo svoje neslaganje, bol ili zbunjenost. Velika većina osoba koje su odrasle unutar homoseksualne zajednice ne oseća se sigurno niti slobodno, da bi ispričali u javnosti svoje mišljenje i prikazali svoje životne probleme i izazove sa kojima se susreću. Strah ih je gubitka stručnih licenci, boje se da neće moći pronaći posao u odabranom području, da će neki članovi porodice prekinuti s njima kontakte i da će izgubiti vezu sa svojim gay roditeljem ili roditeljima. Neki gay roditelji su zapretili deci, da će im uskratiti nasledstvo, ako ne prihvate njihovog najnovijeg partnera ili partnerku.

Posebne homoseksualne zajednice, LGBT zadruge i tzv. grupe za potporu deci, ponekad deluju frontalno, sa daleko mračnijom ulogom, jer njihov zadatak je da ućutkaju, zastraše i da prete deci koja bi zaželela da sa drugima podele svoju istinu i dopuštaju, da samo politički korektna LGBT verzija našeg djetinjstva izađe u javnost'', nastavlja Dawn Stefanowicz. ''Te specijalne homoseksualne zajednice pri tom uvode zastrašujuću nejednakost, trajne gubitke i predrasude koje proživljavaju deca u homoseksualnim zajednicama i to sve u ime seksualnih prava odraslih. Na taj način deca gube svoja prava da znaju i budu vaspitani iz strane njihovih bioloških roditelja''. Ovi isečci su preuzeti iz pisanja Kirsten Andersen objavljenog 13.01.2015 na:  https://www.lifesitenews.com/news/quartet-of-truth-adult-children-of-gay-parents-testify-against-same-sex-mar (dostupno 14.10.2018 u 13:56).

No, istorija nam nedvosmisleno pokazuje: Kada je porodica bolesna, tada se raspada ljudska zajednica ali i svaki oblik vladavine, politički poredak i državno uređenje. U ''The World Book Encyclopedia (1978)'' piše: ''Porodica je najstarija ljudska institucija, ali i najvažnija. Ona je osnovna zajednica društva. Kulture i civilizacije su nastajale i propadale zavisno od toga, da li je porodična zajednica bila zdrava i snažna ili bolesna i slaba. Jedno je sasvim sigurno, porodična zajednica potiče još iz najstarijih vremena i biće je nesumnjivo tako dugo,  sve dok bude ljudi na ovoj zemlji''.

I sigurno je dobro, što još uvek ne znamo kada će doći ona velika nevolja, o kojoj su govorili mnogi proroci, i o kojoj je prorokovao prorok Danilo, stojeći na svetom mestu kada je rekao: ''U to vreme biće nevolje među ljudima, kakve nije bilo od postanka sveta''! (jl.GEJ.05.128.11