O grehu




Odmah na početku ovog pisanja, da se upitamo: Na šta pomislimo kada čujemo reč ''greh''? Možda poneko pomisli na ubistvo, neko na nekakvu laž ili krađu, a neko možda na sklonjeni kolač u ostavi, koji je na brzinu pojeo! Isto tako mislim, da bi trebalo da razmislimo, zašto nas reč ''greh'' uvek podseća na neku religiju, crkvu, Boga ili Bibliju? Da li možda zato, što u savremenom medijskom svetu, niko ne govori i ne piše o tome, šta je to pogrešno u čovekovom ponašanju, a šta bi bilo grešno - greh i kako bi trebalo da se ljudi u svom životu ponašaju? Možda i zato, što se prvi kodeks o čovekovom ponašanju pojavio još u najstarijim spisima – u duhovnim spisima.

Najstariji poznati pisani kodeks o čovekovom ponašanju pojavio se u ''Bhagavad Gita''*, pre približno 5000 godina. I svi potonji kodeksi koji su pisani, bili su pisani u duhovnim spisima i u njima je pisano i o tome šta je dostojno čoveka i šta nije.
-------------------------------------------------------------------------------
*''Bhagavad Gita'' (pesma božanstva, čiji je autor mitska ličnost – mudrac Vyasa), za koju može da se kaže da je indijska Biblija, sa svojih 700 strofa, podeljene u 18 poglavlja, i u kojoj se opisuje dialog između Krišne i Arjuna. ''Bhagavad Gita'' je samo jedan deo opširnog eposa Mahabharata, koja ima oko 100.000 strofa. Krišna je umro 17.01.3102 god. pre Hrista, zato se predpostavlja da je Mahabharata napisana u ta vremena.
Sledeći značajniji Kodeks jeste ''Sinajski Kodeks'', koji je sadržan u hebrejskom Tanach-u (hebrejska Biblija), koja je ustvari bila zbirka knjiga, nastalih tokom 1200 godina izraelske istorije. U Tanach-i je sadržana i Tora - petoknjižje Mojsijevo (1300 – 1180pre Hr.), kao i poglavlje ''proroci'' i ''pisma''. Hebrejsku Bibliju, su često prvi hriščani nazivali jednostavno ''pismo'' ili ''sveto pismo''.
Kada je Tanach-a sa hebrejskog prevedena na starogrčki jezik, i prihvaćena od strane prvih hrišćana kao stari zavet, nazvana je Biblia, što na starogrčkom  znači ''knjige'' a nazvana je  i ''Knjiga nad knjigama''. Celokupan ''Sinajski kodeks'' u kome se nalaze i poznate 10 zapovedi Božje, koje su opisane u knjizi ''izlazak'' - drugoj knjizi Mojsijevoj godine 1250 pre Hr.
-------------------------------------------------------------------------------

No, savremenom čoveku uz njegov pojam slobode i demokratije (da može da radi šta hoće), smetaju pojmovi kao što su: greh, duša, duh, Bog, duhovnost, religija, crkva, Biblija… i zato je uvek spreman, da omalovaži svaki duhovni pojam pa i pojam greha i da ga etiketira kao nešto crkveno, a time i zastarelo, prevaziđeno.

Sva ta razmišljanja o grehu imaju jednu stvar zajedničku, uvek govore o nečemu, što ne bi trebalo da bude učinjeno. Znači, sve se svodi na to, da greh znači, učinjeno je nešto, što iz nekih razloga ne bi trebalo da bude učinjeno, a možda je čak i zabranjeno. Međutim, Biblija nas uči, da je greh nešto više nego prekinuta zabrana. Greh je uzrok da smo promašili svoj životni cilj, jer po grehu čovek nije više ono, što je Bog od njega hteo da načini. Naime, u svojoj prvoj knjizi Mojsije piše: …''načinimo čoveka po svom obličju'' (1Mo.1/16) – po slici i prilici Božjoj… Drugim rečima to znači, načiniti biće, koje će da reflektira – da odsijava (kao ogledalo) Božje biće – Božju bitnost. No, kratak pogled na istoriju ili još bolje, samo kratak pogled u moj život dovoljan je kao dokaz, da čovek ne čini ono što bi trebalo da čini. Očigledno je, da mi ljudi ne reflektiramo - nedovoljno odsijavamo ljubav Božju. To znači, da je čovečanstvo promašilo svoj cilj!

Apostol Pavle u svom pismu Rimljanima piše: …''ni jednog nema pravednog; ni jednog nema razumnog; ni jednog koji traži Boga; ni jednog…''(Rim.3/10-18)
Zaista, može se zaključiti, da je svaki pojedini čovek zbog svojih misli, svojih reči i svojih dela promašio svoj cilj postojanja.
Šta bi uopšte bio moj cilj postojanja?
Prvo, dajući nam svoje zapovesti, Bog nam ujedno pokazuje kako bi trebao da izgleda život koji reflektira – odseva Božje biće i sve te zapovesti sveo je u jednoj jedinoj rečenici: ''Ljubi bližnjeg kao sebe samog'' (Mat.19/19).
Drugo, Isus Hristos nam je pokazao svojim životom, kako da reflektiramo Božje biće, i Njegov život nam nedvosmisleno pokazuje kako treba da izgleda naš život.
Međutim, osnovni problem jeste, da i ako znamo kakav treba da bude naš cilj, to nam još ne pomaže da ga i ostvarimo. Jer time što znam kako izgleda zdrav čovek, to mi ne pomaže da i ja budem zdrav. Potrebno je da živim duhovnost odnosno, da krenem putem koji zdravi dušu, a duša će potom ozdraviti svoje telo.

Odbojnost na reč ''greh''; smatranje da je ''greh'' crkveno sredstvo za porobljavanje ljudi i zato zastareo i prevaziđen pojam, treba tražiti i u činjenici, da nam istorija pokazuje, da su bili, ali i još uvek jesu pojedini ljudi koristili religiju i crkvu, da bi sebi obezbedili bolji i lagodniji život. Isto tako, oduvek je bilo i uvek će biti, da je neka ''duhovna'' - sveštena osoba ili više njih, svojim licemernim načinom života, bezobzirno blatila duhovnu zajednicu ljudi. To je tako bilo još u vreme pre Hrista, a posebno u srednjem veku, pa i sve do danas. Često duhovnici – sveštenstvo jedno propovedaju, a sasvim drugačije žive. To je bila, i još uvek jeste jedna od smetnji u prihvatanju ''crkvenog učenja'' kao merilo za biti pripadnik te verske zajednice.
Pored toga stoji i činjenica, da se crkveno učenje podosta razlikuje od Hristovog učenja. Ponekad nam ozbiljno zasmeta, kada sveštenstvo tvrdi, da su oni ''sluge Gospodina našega'', a da smo mi ''grešan narod''. Umesto da nas nesebičnom ljubavlju hrabre za život, oni nas licemerno ubeđuju da smo veliki grešnici. Govore: ''Pokajte se'', umesto ''pokajmo se'', i zato mnogi napuštaju takvu crkvu, jer više nije prava duhovna zajednica ljudi.

Isto tako, ako pokušamo da razmotrimo naš uobičajni tok života sa čisto materijalno–fizičkog stanovišta, doći ćemo nedvosmisleno do zaključka, da savremen čovek sve više usmerava svoj život besmislu. Pogledajmo oko sebe: razaramo i trujemo sebe i svoju okolinu; nemilosrdno uništavamo prirodu koja nas je iznedrila, kao da ona nama i našem potomstvu ne treba; uzrokujemo katastrofe, patnju, bolesti, ratove; najblaže rečeno osećamo otpor prema svim ljudima koji nisu takvi kao što smo mi i to sve samo zato, da bi zadovoljili svoj egoizam i svoje strasti, da bi gomilali materijalne stvari i kako bi mogli da imamo što veći uticaj – što veću moć na našu okolinu! Ako bi rekli, da je takvo ponašanje ''sasvim ljudsko'', onda nam ne ostaje ništa drugo do da zaključimo, da je čovek zaista veoma naklonjen grešnom ponašanju.
 
Međutim sasvim sigurno je, da zbog nekakvog sramnog i kriminalnog ponašanja vladike Kačavende, ili nekog drugog crkvenog ''velikodostojnika'', nećemo da obezvredimo učenja, koja nam nedvosmisleno kazuju šta treba činiti i šta ne treba činiti u našem životu. Često, čak i svesno činimo ne samo pogreške u svom životu, već i grehe, kako bi se dokopali barem malo nekakvog zadovoljstva, sreće ili radosti. Nikako da shvatimo, da se zadovoljstvo, sreća i radost ne nalaze u materiji, gde je svi mi uporno tražimo!

Konačno, prisetimo se: celokupno učenje Isusa Hrista je jedan savremen kodeks u kome nas Hristos uči živom rečju šta je život, i kako treba živeti ovaj naš sadašnji – materijalni život. Uči nas, šta je ispravno, šta je pogrešno, šta je greh ali i šta ne treba da činimo. Potrebno je da naučimo kakva je razlika između ''pogrešno'' i ''grešno'' – greh.
Na primer: Pogrešno je, kada hoćemo u levu rukavicu, da uguramo desnu šaku, i da se ne bi to desilo moramo predhodno da misimo – da razmišljamo.
Većina naših podsvesnih akcija prešle su nam u naviku. Problem može nastati, kada za neku akciju nemamo odgovarajuću uskladištenu naviku, te reagujemo bez razmišljanja.
Jedno je sigurno: ne bi trebalo da živimo pogrešno, jer takav put je stranputica; a još manje trebali bi da živimo grešno, zato što znamo da grešan put uvek vodi u duhovnu i materijalnu provaliju. Na primer: Ko previše jede, čini greh protiv svog tela, i izgubiće svoje zdravlje; ko seksualno raskalašno živi, izgubiće svoju vitalnost; ko se suviše uvali u materijalna zadovoljstva uvaliće se i u dugove; ko drugom čini nepravdu, nepravda će mu biti uzvraćena; ko seje loše seme, taj žanje loše plodove, ko seče granu na kojoj sedi, taj će… Sve su to istine koje važe u celom kosmosu – kosmičke istine – Božje istine. Gde god pogledamo – posvuda ljudi žanju ono, što su u svojoj mladosti posejali. Možda je ludost oduvek – u svim vremenima bila pratilja mladosti? Možda!? Zar nije i David u poodmaklim godinama svoga života molio: …''i oprosti mi Gospode grehe moje mladosti''.

Već samo razmišljanje - fantaziranje o pogrešnoj akciji bi trebalo da izbegavamo, jer upravo na takav način počinje u nama greh da se razvija i raste.
Uvek kada se prepustimo da nas kroz život vode naše negativne želje, naša čula, osećanja i strasti, i kada ''isključimo'' svoj zdravi razum, mi činimo pogrešnu odluku što može da utiče, da učinimo greh.
Greh je sve što čovek učini protiv svoje budne savesti.
Greh je svako suprotstavljanje kosmičkim zakonima – Božjim zakonima, zato što su usmereni u najširem smislu protiv života u bilo kom obliku.
Greh može nastati kada se prepustimo grešnim mislima, kada grešno govorimo, kada se grešno ponašamo, kada činimo grešne akcije…
Gresi, to su sve naše negativne misli, naše negativne reči i naša negativna dela; naše nezajažljive želje, naši usvojeni nakaradni životni principi, naše samoljublje itd. itd…

Od svega nabrojanog, najveći greh je neznanje, zato što neznanje u nama zatamnjuje Božje Sopstvo uz istovremeno razvijanje ograničene telesne ego-svesti.
Danas, kada predpostavljamo da je i u širokim slojevima naroda nivo svesti porasla, možemo slobodno da kažemo, da se greh desi svaki put, kada smo bez čiste Božje ljubavi prema sebi, prema drugim ljudima, prema drugim bićima, prema prirodi ili prema Bogu. Ovakva formulacija nije nikada bila i nikada neće biti ni zastarela, ni prevaziđena.

Da li je neka naša misao, reč ili akcija pogrešna i da li ima šanse da se razvije u greh, uvek se iskazuje kroz motiv, a ne kroz delatnost ili njene posledice! U tom smislu''greh'' može uvek da se vidi kao ljudska odvojenost od ostalog sveta, jer kada je čovek bez ljubavi, tada postaje egoist i ne primećuje da se odvojio od celine – od Jednote - od Boga. Fiksirao se u svoje malo i ograničeno ''Ja'' i sasvim sigurno je, da se bezgraničnost Božja ne može ogledati u jednom malom i ograničenom ''Ja''. Eto, na takav način čovek sam sebe isključuje iz činjenice, da je svaki čovek artikulacija jedne celine – jedne Jednote – celina sa Bogom. Međutim, ko smatra da je Bog prevaziđen, zasigurno je za njega i greh prevaziđen pojam.

Zašto Božji zakon nazivamo još i Kosmički zakon?
Kosmički zakon zato, jer on važi u celom kosmosu. Da bi neka humanoidna inteligencija sa visoko razvijenom svešću i sa svojom slobodnom voljom mogla da opstane bilo gde u kosmosu, ona mora da vrednuje osnovni zakon opstanka: ''ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe''(Mat.22/39).
I pored svega nabrojanog, zar smo još uvek spremni da tvrdimo, da je grešno ponašanje – greh zastarelo i prevaziđeno shvatanje?
Možda reč ''zakon'' ne daje najbolju konotaciju, jer zvuči kao da je Bog diktator a čovek njegov pokorni sluga. Možda bi bolje bilo da ''Božji zakon'' shvatimo kao pravila prirodne pravičnosti jer, ako se čovek ne pridržava tih pravila, prestaje njegova usklađenost sa Bogom i upada u obmanjujuću patnju zbog svog vlastitog ponašanja.

Naravno da postoje i gresi koje nam sveštenstvo i crkva kao ustanova nameću, i najčešće zbog toga smo ponekad čak i ogorčeni toliko, da odbacujemo celokupno naše verovanje u snagu pozitivnih kosmičkih zakona. Sasvim sigurno, da je takav naš postupak isto tako (po)grešan. Zato se i kaže, da je naš život jedna neprestana borba sa samim sobom; da je život uzan i trnovit put; da je život teška i mukotrpna škola… Zato nas naš Učitelj i opominje: ''Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a izunutra su grabežljivi vuci!''(Mat.7/15)

No, pored svega toga, podosta ''savremenih'' ljudi po svom slobodnom ubeđenju tvrdi, da je greh kao takav prevaziđena ''stvar'' zato, jer se niko ne oseća krivim i pored toga što je činio, i još uvek čini mnoga zla. Krivi su uvek drugi ljudi; ti drugi su ih izazvali; ti drugi su im dozvolili – nisu ih sprečavali da čine zla dela.
No sigurno je, da grešne činjenice postoje u nama ali isto tako i oko nas, i one nam nedvosmisleno pokazuju, da smo svakodnevno konfrontirani kako sa našim ličnim greškama i gresima, tako i sa tuđim. Naš svakodnevni život nam pokazuje, da: ''ni jedan od vas nije bez greha''. Podsetimo se: ''Ni jedan od apostola i proroka nije za sebe tvrdio da je bez greha''. Uostalom, svaki od nas zna, kada je (po)grešio i to bez da ga neko na to podseti.

Predpostavljam da je svaki od nas barem čuo za zakon, za koga se tvrdi, da važi u celom kosmosu, za Sinajski kodeks, od koga je najpoznatiji deo, koji poznajemo kao 10 zapovedi Božje? Tamo se jasnim, svakodnevnim jezikom, bez uvijanja i nedvosmisleno kaže:
- Poštuj oca svoga i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.
- Ne ubij.
- Ne čini preljube.
- Ne ukradi.
- Ne svedoči lažno na bližnjega svoga.
- Ne poželi ništa što je tuđe…
Zar su to prevaziđene i zastarele norme?
Čega ima tu religioznog, što bi nekome zasmetalo, pa bi zbog toga bilo zastarelo?
Ili to smeta nekome samo zato, što je to Božja poruka?
Ili savremenom čoveku možda smetaju prve četiri stavke, u kojima zakonodavac govori o suštini celokupnog zakonika?
Rečeno običnim narodnim jezikom, Zakonodavac – Kosmička Inteligencija – Bog – Brahma – Jehova – Alah – Veliki Duh ili jednostavno rečeno Otac naš nebeski, veoma nam jasno kaže: ''Samo Ja sam Gospod Bog tvoj; nemoj imati drugih bogova osim Mene''; nemoj da se klanjaš ni novcu, ni bogatstvu, ni drogi, ni seksu, ni alkoholu, i nemoj od toga sebi da načiniš nekakvog idola, nekakvo svoje božanstvo, i nemoj da stvaraš zle misli, zle reči: da psuješ, da proklinješ, ili neka druga zla dela…
Zar su svi ti zahtevi prevaziđeni i zastareli?

Ili bi možda hteo da živiš u nekoj državi, u kojoj je dozvoljeno da sebi uzmeš svaku ženu koja ti se sviđa, u kojoj je dozvoljeno da ubiješ svakog ko ti smeta, u kojoj može nesmetano i da se krade i da se laže…
Da li bi to bila tvoja prava sloboda?
Da li bi to bila prava demokratija?
Šta misliš, koliko dugo bi mogla uopšte da opstane takva zajednica ljudi?

Možda će neko pomisliti: …''pa, uredu je to sa tim gresima, ali šta će mi pritom Bog''? Na to nam jedan odgovor daje Volter (Voltaire), veliki protivnik tadašnjeg licemernog crkvenog hrišćanstva rečima: ''Ne znam šta da mislim o ovome svetu, ali ne mogu da verujem da postoji časovnik, a da ne postoji časovničar''...

Pogledajmo jedan skoro svakodnevni primer: Proždrljivost je greh protiv svoga tela, koji ljudi vole da ignorišu. Brzi smo da etiketiramo pušenje i pijenje alkohola kao greh, ali iz nekog razloga prihvatamo ili bar tolerišemo proždrljivost. Mnogi argumenti po kojima su pušenje i alkohol zavisnost i opasnost po zdravlje mogu isto tako da se primene i na proždrljivost. Većina ljudi ne bi ni pomislila na čašu vina ili cigaretu, ali zato nemaju nikakav problem da se prejedu kada sednu za sto. A tako ne bi trebalo da bude.
Ako smo nesposobni da se kontrolišemo kod jela, verovatno ne možemo da kontrolišemo ni ostale navike, na primer one koje se tiču uma (požuda, pohlepa, bes), niti da se uzdržavamo od ogovaranja i svađa. Ne smemo dozvoliti nagonima da nas kontrolišu, već mi treba da kontrolšemo njih. Bog nas je blagoslovio tako što je napunio zemlju hranom od koje živimo i u kojoj možemo da uživamo. Zato treba hranu da konzumiramo sa poštovanjem i u umerenim količinama. Bog – Kosmički zakon nas poziva, da kontrolišemo svoje nagone, a ne da oni kontrolišu nas. Zar u svemu pomenutom ima nečega što je zastarelo ili prevaziđeno?

Da bi shvatili svoje (po)grešno ponašanje, pokušajte da sebi nepristrasno odgovorite na sledeća pitanja:
-   Da li ste nekada nekome bilo šta obećali, pa obećanje niste do kraja ispunili?
-   Da li ste uvek prećutali, kada je trebalo prećutati?
-   Da li ste uvek rekli ono što je trebalo da se kaže?
-   Da li ste danas izbegli da nekome nešto pomognete ili oprostite?
-   Da li ste danas nekoga uvredili ili ''otpisali''?
-  Da li shvatate, da je (po)grešno, kada izlazeći iz autobusa jednostavno ispustite iz ruku svoju utrošenu autobusku kartu?
Ali isto tako je greh kada nekome kažete da je budala ili hulja. Sve su to postupci nedostojni čoveka, jer krše neki pisani ili nepisani kodeks – neko pravilo ponašanja.
Hristos je okupljenom narodu govorio: ''Zaista vam kažem: Sve što učinite jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste" (Mat.25/40). Znači, verovali ili ne, sve naše misli, reči i dela idu na naš konto pa ili opterećuju našu Karmu, ili su za nju neutralni, ili je čak rasterećuju.

Pokojni Vladika Nikolaj nas je ovako hteo poučiti: ''Kad pljusak kiše pada na tebe i na vola tvoga, ti psuješ, a vo tvoj ćuti. Ne kisne li vo tvoj kao i ti? Zašto onda samo ti psuješ, a vo trpi i ćuti? Ili ima vajde od psovke ili nema. Ako ima, nauči i svog vola da psuje; ako li nema, zašto se ti ne naučiš od svoga vola da ćutiš i trpiš?'' Zar je ova poruka zastarela i prevaziđena?

Kada se molimo Bogu rečima: …''i oprosti nam dugove naše kao što mi opraštamo dužnicima našim''… tada smo najčešće licemerni, jer u stvarnosti, mi ne opraštamo ni ženi svojoj, ni mužu svome; ni sestri svojoj, ni bratu svome…, a kamoli nekoj stranoj osobi.

Pitam vas, da li je čovek, koji smatra da je izuzetan pacifista zaista to i pored činjenice, da je u svojoj mladosti projektovao i konstruisao specijalnu bušilicu za bušenje - za proizvodnju topovskih cevi? Zar nije to vrhunsko licemerje - njegova velika (po)greška – njegov greh?

Zar nije svaka banka, institucija zelenaša? Zar ne čini svaki pušač greh protiv svoga tela? Zar je potrebno još da nabrajam da bi shvatili, da imamo u nama mnogo toga (po)grešnog, i da smo tako posmatrano, skoro svi mi ljudi zaista grešnici!?

Koja to država u svetu nema svoju vojsku snabdevenu svakovrsnim naoružanjem, i koju veoma sistematski obučavaju kako treba da se ubija i uništava. Čak i katolički papa ima svoju vojsku, koja pored starinske halebarde ima i najmodernije naoružanje za ubijanje. Zar nam ne govori zdrav razum, da je sve to grešno?
Potrebno je da shvatimo, da je laž uvek laž; da je krađa uvek krađa i da je ubistvo uvek ubistvo i sve to bez ikakvog ''ali'', sve je to uvek sramna, gnusna i nedopustiva rabota – greh još veći kada ga izvodi država.
Einstein je nekada rekao: ''Nisu zli ljudi opasnost za svet, već ogromna većina običnih ljudi - narod, koji iz koristoljublja svesno ili podsvesno podržavaju zlo.'' Džingis-kan, sam samcijat ne bi mogao da osvoji svet, da nije bilo ogromnog broja pojedinaca koji su bili željni pljačke pa su ga zato i podržavali. Svi silnici ovoga sveta koristrili su ovu ligiku i to čine još i dan-danas.
Zar je onda čudno što Propovednik uzvikuje: ''Doista, nema čoveka pravednoga na zemlji koji ćini samo dobro i ne greši (Propovednik 7/20).
Zar je čudno, što se savremenik dvadesetprvog veka trudi, da i on ućari nešto od sistema u kome živi, nevodeći pritom računa ni o kakvim normama ponašanja, a najmanje o moralnim, etičkim ili duhovnim.

Sveto Pismo – Stari Zavet nam govori: "Ispovedajte grehe jedan drugome i molite jedan za drugoga" (Jakov 5.16). Ispovedanje greha onome kome smo greh učinili jeste pokazatelj našeg iskrenog pokajanja i poniznosti, a takođe pomaže i onome kome smo greh učinili, jer budi njegovu sopstvenu poniznost i spremnost na pokajanje. Da li mislite da je ovim rečeno nešto zastarelo i prevaziđeno?

No i pored svega, greh ne bi trebalo shvatiti na prvom mestu kao kršenje neke zapovedi. Greh treba da nas na prvom mestu motiviše da sagledamo, šta nas je to motivisalo da smo ga učinili, ali i da sagledamo zašto greh još uvek činimo. Pošto nas učinjeni greh uvek prati pritiskajući na našu savest, savremeni čovek je mnoge grešne pojmove obukao u novo ruho: umesto oholost, kažemo ambicioznost; za laž, kažemo ''snalazi se''; kada pravdamo svoju lakoumnost, kažemo da smo preduzimljivi; umesto zavist kažemo konkurentnost; umesto biti proždrljiv, kažemo da ima dobar apetit… razmislimo, zar tako ne lažemo sebe pa i druge?

U evanđelju Apostol Jovan nam ovako kazuje:
"A znamo da Sin Božji dođe i dao nam je razum da spoznamo Boga istinitoga i da budemo u istinitome Sinu Njegovom Isusu Hristu". (1.Jov. posl. 5/20)
U stvarnosti, u našem svakodnevnom životu odgovornost za upotrebu razuma je nešto, čemu ni jedan čovek svojom prirodom nije naklonjen. No razum nam je neophodan, da bi uopšte mogli da razumemo postojanje ali i zahteve evandjelja, koja su često suprotna ljudskoj prirodi, tako da ih čovek bez razuma ne može pravilno shvatiti i usvojiti kao ispravne. Hristos od nas traži, da se oslobodimo od telesnih i emotivnih želja; da na nepravdu ne odgovaramo mržnjom, već krotkošću. Ti zahtevi su toliko suprotni ljudskoj prirodi, da je sasvim sigurno da ih ni jedan čovek ne bi izmislio. Ljudi bi izmisli neka svoja pravila, koja bi im omogućila da i dalje zadrže te svoje nakaradne želje u svojim srcima, a da ipak pravilno funkcionišu. Na primer: da na svet gledaju pozitivno, tako da nepravdu ne primećuju. Međutim, Hristos od nas traži da imamo osećanja istovetna sa stvarnošću - da osećamo gnev kada smo svedoci nepravde, ali da budemo slobodni od gnevljivosti, besa i mržnje, a da u srcima - u našim pokretačkim motivima, zadržimo krotkost i poniznost kao elemente prave nesebične ljubavi.

Svaki čovek može sebe da menja, ako hoće. Da li će se pritom odlučiti za plemenite ciljeve ili za grešne, zavisi samo od njega. Zato znajmo, da su naše misli osnovna alatka kojom svaki od nas može sebe da dovede do savršenstva. Baš tako nam govori jedna prastara tvrdnja za koju znamo da se pominje u Taoizmu ali za koju su oni sami govorili da potiče iz daleke prošlosti, i koja kaže:
Pazi uvek na svoje misli,
jer oni postaju tvoje reči;
pazi uvek na svoje reči,
jer one postaju tvoja dela;
pazi uvek na svoja dela,
jer ona postaju tvoje navike;
pazi uvek na svoje navike,
jer one postaju tvoj karakter;
pazi uvek na svoj karakter,
jer sa njime gradiš svoju sudbinu.