31. O starosti

 

 

Čitam ''Der Tagesspiegel'' od 24.09 2013, prilog 15-godišnje Antonije, na temu ''mladi razmišljaju o starosti'':

''U ovo moje vreme biti star, onako – baš omatoriti, je prilično žalosno i sablasno razmišljanje zar ne? Trenutno se nalazim u jednom malom, neuglednom restoranu, sa stolovima ispred restorana. Čekam drugaricu koja treba svakog časa da stigne. Nedaleko od mog stola stariji gospodin ruča. Posmatram ga i na trenutak su nam se pogledi susreli. Nasmešila sam se i na moje iznenađenje uzvratio mi je jedva primetnim osmehom i nastavio sa jelom. Bio je sasvim pristojno obučen, potpuno sede kose i sa slušnim aparatom zadenutim na uho. Dok su okolni stolovi bujali životom, on onako sam za stolom delovao mi je usamljeno. Nekako, bilo mi ga je žao.

Pitam se, da li ću i ja jednoga dana biti takva – starica, sedokosa i usamljena u nekom restoranu, okružena smehom mladih ljudi i koji mi neće pružati nikakvu pažnju? Kada o tome tako razmišljam, baš se ne radujem starosti. Ne mislim na žene tridesetih godina starosti, koje kukaju na svoje godine. Ne, več na onu pravu – staračku starost, biti bez zuba, sa malom ili čak nikakvom penzijom sama, usamljena i napuštena, napuštena možda zato, što su moji najbliži svojim poslom otišli ili pomrli... zaboravljena od vršnjaka i prijatelja, zato što su i oni ostareli ili pomrli.

Možda ću, jednog dana, biti bolesna i poslednje dane ili čak godine preživeti u bolnicama, svakodnevno napumpavana kojekakvim lekovima? Ili jednostavno sama, napuštena i zaboravljena u nekom memljivom sobičku? A ako budem donekle i zdrava, da li ću moći sebi da priuštim krstarenje brodom, kao što to čine poneki naši susedi? Da li ću moći da kupujem poklone mojim unucima?... Jer kako sada sve teče, tada možda i neće više postojati penzije. A šta ako budem morala da radim sve do svoje 80-te godine, ili čak do svog kraja, kao što je to več danas u Americi?

No i pored svega pobrojanog divim se ljudima, koji i pored svoje duboke starosti još uvek pokazuju svoja interesovanja, radoznalost i volju za životom – koji i pored svih nedaća još uvek nisu siti života. Često se upitam, kako se može uopšte živeti sa činjenicom, da ama baš nikoga nemaš, da si sama – samcijata i to još sa spoznajom da su ti dani praktično odbrojani? Da li se satima ili čak danima živi u nekakvoj letargiji, kopajući neprestano po svojim uspomenama i sećanjima?... Ili grčevito pokušavamo da ostanemo mladi, koristeći sve što nam pruža savremena farmacija, tehnika i tehnologija?

Možda, ako smo zadovoljni sa životom kojim smo živeli, možda se tada opuštenije doživljava starost? Starost možda, ali samoća? A možda, ako smo večinom bili oduševljeni onim što smo u svom životu činili, možda se tada osećamo nekako ispunjeniji i možda se tada lakše doživljava bliskost odlaska? To bi značilo, kada jednom budem ostarila, osedela, pogrbljena i još kojekakva, trudiću se da budem dobra baka svojim unucima... ako ih budem imala? ...evo Tanja stiže... a do tada nastojaću da što pozitivnije živim...''

 

Čini mi se, da se u njenoj poslednjoj rečenici krije sva mudrost našega života.

Interesantno je, da sam danas, dok ovo pišem, dobio veoma zanimljivo pismo od mog prijatelja Rade-ta, u kome on (64-godišnjak) razmišlja o mladosti i starosti. Pogledajmo jedan mali odlomak iz tog pisma:

“...Za umne ljude ne postoji starost. Plemenitost ne stari a čovek, on samo promeni izgled, često čak i na lepše. U starosti se pokažu na licu karakter i duša čovekova, kao što se pokažu reljefi jednog brega tek u zimu, kad izgubi šumu i potpuno ogoli. Ima lica koja sa starošcu dobiju nešto svetiteljsko, i mudračko, druga mučenićko i bolesnićko, a treća životinjsko i zversko. Loš karakter ne može se prepoznati na licu mladih ljudu, jer je mladost svagda i u svemu neizmerna lepota. Ali ta su lica dobila u starosti izgled odvratan i užasavajući, crte zločeste, pogled krvnički. Istina, ni godine ne izražavaju tačno čovekovo doba. Zar se ne kaže, da ima mladih staraca kao što ima puno i starih mladića. Starost čovekova odista počinje tamo gde prestaje njegovo oduševljenje...“

 

Izgleda, da bi svi želeli da starimo ali je sigurno da niko ne želi da ostari! Jedno je sasvim sigurno, u starosti potrebno je da se naoružamo i izvesnom dozom hrabrosti.

Zašto se plašimo starosti i zašto najčešće smatramo da je starost težak teret? Zato što imamo o starosti negativnu pretstavu, odnosno zato, što večina ljudi kada razmišljaju o starosti fiksirali su se za jedan istrošen model, po kome su u starosti neizbežne bolesti, bolovi, usamljenost, kao i neizbežan raspad telesne i duhovne vitalnosti.

No ipak činjenica stoji, da svakog od nas polako ali uporno gricka zub vremena. To je sasvim u redu – sasvim prirodno, jer sve što egzistira ima svoj početak ali mora imati i svoj kraj. Sve to mi znamo, i pored toga od vajkada ljudi su se trudili da starost nekako obiđu.

Potrebno je da shvatimo, da našu aktivnost treba da usaglasimo našim mogućnostima ili kako to naša deca kažu – našim godinama. Glupost je, da izigravamo nekakvog večitog mladića ili večite zgodne žene, a i naš “Vita sexualis“ polako ali sasvim sigurno isto tako nas napušta.

Kada kažemo “najvažnije je zdravlje“, kako to treba razumeti?

Nemati nikakvu bolest ili nekakav telesni nedostatak, to je samo jedan aspekt zdravlja. Sledeći aspekt su stepen telesne i duhovne sposobnosti, subjektivno osećanje prema svom zdravlju, kako i na koji način se ćovek ponaša kod nastanka bolesti, na kom nivou se nalazi naše zadovoljstvo sa životom, kao i određena mera samostalnosti i samoopredeljenosti u vođenju svoga života.

Drugim rečima, sa pojmom “zdravlje“, zahvaćeni su još i mnogi drugi aspekti: naš stav prema životu, način kako živimo kao i ostale aktivnosti koje mogu imati uticaj na razvoj našeg zdravlja: uslovi pod kojima živimo, materijalna sigurnost, sistem snabdevanja, stanbeni uslov, socijalna sredina u kojoj živimo itd, itd..

 

Čak kada smo i najveći optimisti “činjenica jeste i ostaje, da je starenje biološka nužnost a i istina je, da u starenju učestvuju neminovno i telesne i duhovne promene ali potrebno je znati, da na te promene možemo pozitivno uticati tako, da samo starenje bude znatno vitalnije, zdravije i prijatnije odnosno, da duže potraje''. Tako tvrdi Dr. Manfred Gogol, sef lekarskog tima za gerijatriju (nauka koja proučava starost) bolnice Lindenbrunn.

Šta bi trebali da činimo, da bi što duže bili vitalni, zdravi i samostalni?

''Rešenje je u aktivnostima na tri područja: na telesno, duhovno i socijalno'', savetuje Dr. Gogol.

Više studija je pokazalo, da takve aktivnosti pomažu več kada svaku od njih praktikujemo svakodnevno u trajanju barem 15 do 30 minuta. Pogledajmo pobliže svaku od ovih aktivnosti.

 

Šta su telesne aktivnosti, to sigurno svi manje ili više znamo. No ipak da naglasimo, da su to redovna telesna kretanja, šetnje, neki lagani sportovi, rad u vrtu ili neki drugi poslovi koji jačaju muskulaturu i kosti, koji poboljšavaju pokretljivost, izdržljivost, stanje opšteg zdravlja i što je najvažnije koji jačaju srce i krvotok, što je veoma važno, jer srce i krvotok počinju da slabe več između 40-te i 50-te godine starosti.

Potrebno je još da se naglasi, da je isto tako veoma važno da pronađemo našu ličnu – individualu najbolju meru i kombinaciju naših aktivnosti, odmora i vežbi.

Da se potsetimo, iako svi to vrlo dobro znamo, naše fizičko telo počinje da atrofira ako se nedovoljno kreće međutim, moramo znati da to isto važi i za naše duhovno telo koje isto tako zakržljava ako nismo dovoljno duhom aktivni.

 

Šta bi bila duhovna aktivnost? Biti duhovno aktivan – duhovno vitalan ili kako to naučnici kažu, mentalno aktivan, može mnogo toga da znači, na primer: razmišljati, rešavati probleme, planirati, čitati, pisati, slikati, svirati neki instrument, učiti strani jezik, voditi razgovore koji pobuđuju i obogaćuju naše znanje i naše sposobnosti... Jednom rečju biti duhovno aktivan znači da pobuđujemo krvotok u mozgu, što opet znači, ''da stavljamo u pokret stvaranje novih sinapsi – nova kontaktna mesta između dva neurona ili između jednog neurona i jedne mišične čelije koja služi za prenošenje neke pobude – informacije''... Može da se kaže, da ko ne praktikuje duhovne – mentalne aktivnosti, taj ne trenira i ne obnavlja sposobnosti svog mozga.

No šta se to dešava u našem mozgu u vreme naših duhovnih aktivnosti, pogledajmo kako nam Dora Mandić sa MFS u Zagrebu to objašnjava:

''Svaki put kada nešto naučimo (učenje je duhovna – mentalna aktivnost) naš se mozak malo promeni. Učenje uključuje promene u neuronu, njegovom izgledu i u sinapsama koje spajaju neurone. Ovakve strukturne promene u pojedinim neuronima zapravo uzrokuju šire promene u ceokupnoj organizaciji funkcionisanja mozga. Učenje – mentalne akcije, potstiču stvaranje novih sinapsi i time neurone čini moćnijima i jačima. Ponavljanje istih radnji uzrokuje paljenje istih neuronskih puteva koji time postaju jači i efikasniji posle svakog aktiviranja. Dobro upoređenje bi bilo, kao krčenje puta kroz šumu. Svaki put kada idete istim putem on postaje jasniji i lakše je njime proći. Ukoliko se dovoljno često koristi, put će postati trajni deo šume. Isti princip se primenjuje kada učimo ponavljanjem, vežbanjem, na primer: sviranje na nekom instrumentu. Tokom života, sa našim mentalnim aktivnostima - učenjem i iskustvima, stvaramo bogatu mrežu punu neuralnih krugova koji su kod svakog čoveka malo drugačije usklađeni. Zato punim pravom može se reći, da mentalna aktivnost – učenje, u pravom smislu oblikuje i preoblikuje ljudski mozak.''

 

Nije na odmet da spomenemo, da su naše navike u korišćenju slobodnog vremena ujedno najveći neprijatelji našeg fizičkog i našeg mentalnog zdravlja. Na primer: Stručnjaci neprekidno upozoravaju, da je sedenje ispred TV-a u trajanju duže od dva časa dnevno štetno po fizičko i mentalno zdravlje. Koliko će naše aktivnosti da nam pomognu, da nam malo pomognu ili čak da nam budu štetne, zavisi od toga kako ih obavljamo. Potrebno je isto tako znati, da čak i način na koji hodamo može da utiče na to, da iz našeg oka nestane žar – da nestane volje za životom.

 

No šta bi mogle biti socijalne aktivnosti? Biti socijalno aktivan na prvom mestu znači ne zatvarati se u svojoj sobi ili svom dvorištu i što više biti u pokretu – u kontaktu i druženju sa svojom okolinom, rodbinom, susedima, prijateljima, sa raznoraznim društvima, rad u dobrovoljnim akcijama, odlazak na izlete, pomagati kome je pomoć potrebna itd... itd.

''Istraživanja su pokazala, da što smo više među ljudima i pogotova ako smo još i društveno angažovani, to nam je veća šansa da i u starosti ostanemo vitalni. Isto tako je dokazano, da socijalne aktivnosti doprinose smanjenju demencije – zaboravnosti; da svaki naš verbalni odnos sa drugom osobom višestruko angažuje naš mozak unoseći ga u akciju.

Interesantno je znati, da u svakom međusobnom susretu dva čoveka ne izmenjuju se samo reći – informacije. U svakom razgovoru izmenjuje se i glas, ton, mimika i gestikulacija. U isto vreme doživljavamo, svesno ili nesvesno različite emocije. Socijalnom aktivnošću bogatimo naš rečnik, naše kratkoročno pamćenje, naša čula ali isto tako i naš centar za osećanja. Može se reći, da naš mozak ubrzano radi. Da bi brže tekli naši procesi razmišljanja, zato nervne ćelije ubrzano proizvode izaslanike, kojima je zadatak da raznose informacije i baš u tome je sadržana prevencija Alzheimer-ove demencije. Nuzgred da se potsetimo, da je jedna od najboljih prevencija demencije zdrava ishrana, kontrola krvnog pritiska i prestanak pušenja''.

Na kraju ovog razmišljanja, da se potsetimo jedne Hristove mudrosti, koja treba da bude osnova svake naše socijalne aktivnosti: ''Čini uvek drugima ono, što bi želeo da drugi učine tebi'' i ''Nemoj da činiš drugima ono, što ne bi želeo da drugi učine tebi''.