27. O sudbini

 

 

Često se sreće tvrdnja, da: ...“on neprestano izaziva sudbinu“;  ...„takva mu je sudbina“; ....“žalosna sudbina te sirotinje me jako pogađa“; ili čak tvrdnju filozofa, da: „sudbina meša karte a mi samo igramo“ (Schopenhauer).
Svi filozofi, od Sokrata pa na ovamo, prihvatili su postojanje sudbine kao takve, ili kako Hegel piše: „sudbinu preba poštovati“!
Ako malo dublje uđemo u filozofska razmatranja primetićemo, da filozofi odmah i posvuda vide problem, zato več na samom početku kažu: „sudbina – predodređenje, to je veoma zamršena tema u kojoj se osoba veoma lako izgubi.“; zato su i uveli nove - dopunske pojmove, pomoću kojih žele stvar da pojasne pa kažu: „predestinacija (sudbina) može da se ispolji deterministički ali i probalistički “...., hoće reći:
-  „Deterministički, po kome je sve što postoji povezano kauzalnim, uzročno-posledičnim vezama materijalne ili nematerijalne prirode. Prema ovom iskazu, nema slučajnosti, proizvoljnosti, niti slobodnog čina u univerzumu, več je sve unapred određeno prethodnom istorijom zbivanja“.
-    „Probalistički, što bi moglo da znači sudbina doduše postoji ali samo kao verovatnoća“.
 
Razne škole i „radionice“ govore – mudruju različito o sudbini: „Sudbina je put, na kome ti nemaš nikakvog uticaja“, ili „Sudbinu ne možeš promeniti, možeš samo da se trudiš da od nje načiniš ono, što se najbolje može načiniti“...
Šta je to sudbina – predodređenje?
Ko nam je dao sudbinu, Bog ?
Baš smo iskomplikovali ovaj naš život!
Citiram iz jednog rečnika: „Sudbina, to je viša sila koja utiče i upravlja budnošću svakog čoveka ili grupe ljudi“ (Wiktionary), što bi moglo da znači, da je to sila data od Boga, ali i pored mog upornog traženja, o toj sili nema nigde i nikakvog traga, ni u tvrdnjama crkve a ni u starim spisima.
Pa ipak, često crkva upotrebljava rečenicu, po kojoj se kaže, da: “crkva deli svoju sudbinu sa “svojim” narodom !
Zar nije to, manje ili više, demagogija kada znamo, da ima besposlenog i gladnog naroda a u crkvama gladnog naroda nema ni jednog sveštenika koji je gladan?
Kako bi to mogli drugačije da razumemo, kada se očigledno u siromašnom narodu nalaze bogate crkve?
Često se dešava, da se čovek spotakne na mali kamen koji tada pokrene ogromnu lavinu. Takav mali kamen može da bude i jedna beznačajna laž, koja i pored toga što je beznačajna, još uvek jeste laž, i može da otkrije - pokrene celu lavinu laži.
Meni se čini, da je sudbina jedna čovekova zabluda, koja potiče još iz mračnog razdoblja ljudske praistorije.
Razmislimo! Kako je moguće, da Bog koji je sama ljubav, unapred odredi kakav će svaki pojedini čovek da bude, a dao mu je slobodnu volju, po kojoj sam odlučuje  šta hoće.

Kako treba razumeti to što nazivamo sudbina?
Sudbina, to je ono, što mi sami sebi stvorimo, jer nam pripada na osnovama našeg energetskog potencijala, naše svesti, podsvesti i vibracija našeg Sopstva i sve to opet na osnovama naših misli, naših usvojenih životnih principa, želja, verovanja itd.  Mnogi ljudi to ne znaju, a trebali bi da biraju svoje misli jer iz njih proizlaze naše reči, iz reči naša dela, iz dela naše navike, iz navika naš karakter, a on - naš karakter – on onda oblikuje našu sudbinu, što konačno znači, da mi sami sebi gradimo svoju sudbinu.
Potrebno je da zapamtimo, da je sudbina bila, da jeste, i da če uvek biti posledica nekog uzroka, koji je nastao nekim spoljnim (van nas) – perifernim uticajem ili smo ga mi podsvesno ili svesno uneli u svoj život''.

Mišljenja sam, da sudbina postoji ali i da ne postoji... da i ne!
-    Sudbina svega što postoji jeste, da sve to što ima svoje materijalno postojanje pa i čovek, proističe iz duhovnog sveta, da je sve to ''sišlo'' i obuklo se u materiju i, da će sve to opet da se vrati u večiti duhovni svet.
-     Sudbina kao predodređenost čovekova, u smislu ''takav i takav češ biti', ''to i to će ti se desiti'', to ne postoji! Čovek je kruna Božjeg Stvaranja, ali to treba razumeti i shvatiti tako, da je jedino njemu data slobodna volja, da može da misli i čini šta god hoće i sa kojom može sam da odluči, da li hoće da se vrati u Očev dom ili neće. Da li hoće da ide u Svetlost – večito postojanje ili ga to jednostavno ne interesuje.

Pogledajmo u sedmoj knjigi “Veliko Jevanđelje Jovanovo”, šta Gospod govori o sudbini učenicima Svojim ali isto tako i svima nama:

01. Gospod: “I nemojte da mislite da postoji nešto, što poneki slepi mudraci ovoga sveta nazivaju predodređenost – sudbina - nešto, što je Bog več unapred odredio posebno za svakoga čoveka odnosno, šta to sve treba da se desi u njegovom kratkom ili dužem životu! Misliti i verovati da tako nešto postoji moglo bi duši da donese smrt, zato što je to prikriveni porod pakla i na ljude deluje sasvim suprotno od istinitih životnih principa iz Boga. Ljudi sami sebi stvaraju svoje predodređenje – svoju sudbinu, komunikacijom svoje slobodne volje ali i time što ne žele, da u sebi probude svih sedam životnih duhova, te zbog toga ne mogu da dođu do istinitih stavova svog unutrašnjeg života i istinitog i neprolaznog životnog blaga. Na taj način oni stižu na stranputicu, te svoje unutrašnje svetlo i život traže u svetlu ovoga sveta i u njemu pokušavaju da pronađu svetlo života.
02. Kada tako, jedna čovekova duša sasvim zaglibi u najgušću tamu samostvorenog mraka, onda joj ne mogu pomoći ni svi nebeski anđeli upravo zato, što moraju da poštuju čovekovu unutrašnju slobodnu volju, i niko zbog toga ne može da kaže: ''Gle, znači to je bila sudbina tog čoveka!'' Zaista to i jeste sudbina ali ne od Boga proizašla, več je to bila sudbina proizašla iz njega samoga.
03. Od Boga, to je bila samo dozvola, da se to desi zato jer čovek tako hoće, to je posledica odluke potpuno slobodne volje tog čoveka, a to može da važi i za jedan ceo narod. I čovek i narod jeste i ostaje stvoritelj svoje vremenske ali i svoje večite sudbine.
04. Te tako, bilo bi jako pogrešno smatrati, da je Bog odredio još od večnosti, da sve ovo što sam vam govorio i pokazao, da to mora da se desi. O ne, to nikako! No ipak sve će da se tako desi, ali samo zato što to ljudi tako žele, jer najveći i najsnažniji deo vas nalazi se u tami paklenoj sasvim svojevoljno, te se pritom još i vrlo dobro osećaju i pored toga što ih neprestano zovem da napuste tu tamu smrti, ali oni to ne žele'' (jl.GEJ.07.52)