5. Na početku bejaše kvantni duh

 

 

U mom traženju na temu ''kako je sve počelo'', često sam se susretao sa pojmom: ''naučni pogled na svet'', pri čemu se nauka distancira od ostalih pogleda na svet. Osećao sam, da je trend da se svekoliko Postojanje podeli na dva dela: ...''na onaj koji postoji, i na onaj koji je lična stvar svakog pojedinca''. No, sa time sam još dobro izlazio na kraj, jer konačno to je bila vladajuća ideologija u vreme u kojem sam rastao, odrastao, živeo i ostario. Ali zato mi je bilo potrebno dosta vremena dok sam shvatio, bolje rečeno dok sam mislio da sam shvatio pojmove kao što su: duhovnost, znanje, verovanje... Osećao sam da mi je to potrebno, da bih bolje razumeo i shvatio to silno, ogromno tuđe znanje koje godinama učimo, sakupljamo i kojim se stalno i neprekidno kljukamo - da bi što više znali, jer ''znanje je imanje''! Zar nam nisu roditelji uvek govorili: ...''uči dete, uči, da jednog dana kad odrasteš, ne moraš da radiš!''
I eto tako, nezadovoljan sa onim što sam mislio da znam, učio sam, tražio, kopao, grabio, uvek onim što znam i što sam mislio da više znam, sve više sam ogromno nezadovoljan otkrivao koliko toga još ne znam! Uvek kada sam nešto novo saznao, istovremeno su mi se eksponencijalno otkrivali vidici mog neznanja!
Kako da razumemo pojam duhovnosti? Mnogi smatraju, da je to ''način kako prolazimo kroz život'', ličan uvid u postojanje ili lično stanje nivoa svesti ili stanje koje proizlazi kao rezultat neke spoznaje ili... zasigurno ima veoma mnogo toga pod "ili".
Za mene biti duhovan znači, manje ili više, količinska mera, kojom bogatim svoju dušu duhom Božjim. Naša duša je hram Božji, zato što u svakoj duši boravi iskra duha Božjeg.
- Ako za vreme života na ovom svetu, skupljamo samo blaga ovog sveta, koja su kako znamo prolazna, što znači da se bogatimo samo prolaznim stvarima, tada duh koji nije materijalan, ostaje kao iskra nedodirnut i sve više pokopan problematikom prolaznog blaga – sve više davljen svakodnevnim brigama za mesom našeg prolaznog tela.
- Ako što više svesno integrišemo duh u našu dušu, a to znači da se oslobodimo našeg egoizma, da živimo jednostavno i skromno, da što više pomažemo onima kojima je pomoć potrebna - da činimo dobra i plemenita dela, tada duh sve više prožima našu dušu – postajemo duhom bogatiji, što znači da smo počeli da skupljamo neprolazna blaga i eto tako postajemo duhovniji.
U svakom slučaju, kao što svaki čovek ''ima'' svoju istinu, isto tako ima i svoje lično mišljenje o duhovnosti – odnosno, on misli i veruje da zna šta je to duhovnost.

U čemu je, za čoveka, sadržan značaj verovanja?
U šta veruje onaj koji misli i veruje, da u ništa ne veruje?
On najverovatnije misli i veruje da zna?
Čini nam se, da su na prvi pogled verovati i znati dve sasvim suprotne zakonomernosti, pa se možda baš zato i kaže: ''verovati znači ne znati''. Ali, ako malo šire pogledamo kroz naše malecno prozorče u unutrašnji svet ljudskog bića, u svet koji je zvaničnoj javnosti još uvek veoma malo poznat, otkriće se, da verovati i znati i nisu baš tako udaljeni jedan od drugoga.
Sigurno je, da su pojmovi ''verovati'' i ''znati'' dve suprotnosti – dva aspekta jedne celine na skali polariteta. Isto tako po zakonu polariteta sigurno je, da svaki pojedini aspekt jedne, bilo koje celine, postoji samo zahvaljujući svom partneru. Uostalom, kao što je ono što mi nazivamo ''znanje'' uvek relativno, i verovanje drugim rečima znači ''smatrati za mogućim''. Iz toga sledi, da samo ko veruje, ko smatra da je predmet njegovog istraživanja moguć, samo on može da dosegne do tog nekog ''znam'', koje je kao takvo još uvek relativno (Više pojedinosti o tome pod ''O nauci'' i ''O zakonu polarnosti'').
Za naučnika znanje u opštem slučaju, jeste celokupno znanje o svim detaljima i pojedinostima, za koje on misli – veruje, da se može u svako doba proizvoljno proširiti, i da će to jednom – u daljoj budućnosti – postati celokupna i sveobuhvatna datoteka ljudskog znanja o našem univerzumu.
Ovakav način razmišljanja identičan je ''pozitivizmu'' francuskog filozofa Auguste Conte-a (1798-1857) pozitivizmu, koji nije ništa drugo do humanistička zamena za religiju, koja prihvata kao ispravno i važeće samo ono, što se može kao pozitivno dokazati.
Tačno je, da se naša znanja o detaljima i pojedinostima u svim granama nauke velikom brzinom množe. No sumnjam, u mogućnost da se samo prostim uvećanjem – kvantitetom znanja može dostići ''konačno znanje'', koje filosofi nazivaju ''poslednja istina''.
Smatram da u tom smislu, razvoj čovekove svesti prolazi kroz tri stanja:
- Kada veruje da zna;
- kada veruje i zna i
- kada zna.
Kada čovek dostigne najviši nivo svesti – ''samo-nadsvest'', tek tada on zna – tek tada može ''sve'' da zna – tada može da sebe stavi na nivo vibracije bilo čega ili bilo koga (O tome više pod ''o nivoima ispoljavanja svesti duše'').
Da se vratim na moje, na početku spomenuto nezadovoljstvo podelom Postojanja na naučni pogled na svet - službeno Postojanje, i na privatan pogled na svet - privatno Postojanje. Zbunjuje me ta podela.
Predpostavljam da svako ima svoj pogled na svet i mislim, da nauka jeste samo suma spoznaja sveukupnog znanja pojedinih naučnika?
Ako je tako a ne znam kako bi moglo biti drugačije, pitam: ''Zar može jedan naučnik da ima pre podne svoje službeno mišljenje a popodne – kući, svoje privatno mišljenje?
Kako to uopšte može nauka da ima svoje mišljenje?
Mišljenje može da ima svaki čovek, u ovom slučaju naučnik ne nauka.
Značajniji evropski naučnici iz vremena do polovine 20-tog veka kao što su bili: Kopernik, Galilej, Newton, Faraday....nisu imali problema sa time, da delovanje duha usklade sa zakonima prirode.
Descartes piše: ''U stvarnosti jedino Bog je potpuno mudar, i sa najpotpunijim znanjem o svim stvarima''....
Voltaire, veliki protivnik licemernog crkvenog hriščanstva uzvikuje: ''Ne znam šta da mislim o ovome svetu, ali ne mogu da verujem da postoji časovnik ali da ne postoji časovničar''....
Kelvin tvrdi: ''Ako dovoljno duboko i snažno razmišljate o prirodnim naukama, bićete primorani da verujete u Boga''....
Louis Pasteur tvrdi: ''Malo nauke udaljuje nas od Boga ali mnogo nauke opet nas vraća ka Bogu''.
Einstein piše: ''Moja religioznost sadržana je u poniznom divljenju beskonačnoj nadmoćnosti duha, koji se otkriva čak i u najmanjoj – nevidljivoj pojedinosti, koju otkrivamo svojom slabom i
nikakvom pameću''....;
Max Planck (1858-1947) u okviru jednog predavanja o prirodnim naukama između ostalog rekao je:
“Poštovana gospodo, kao fizičar koji je čitav svoj život posvetio trezvenoj nauci u istraživanju materije, siguran sam, da sam oslobodjen svake sumnje, da me ljudi smatraju za zanesenjaka – šarlatana.
I tako eto, prema mom istraživanju atoma, kažem vam sledeće: Materija kao takva ne postoji.
Sva materija nastaje i postoji samo kroz snagu, koja dovodi “čestice” atoma u treperenje te ih tako drži na okupu poput nekog sićušnog sunčevog sistema našeg kosmosa. Kako u čitavom kosmosu – vaseljeni, ne postoji niti inteligentna snaga još manje večita snaga a čoveku još nije uspelo da pronadje mnogoželjeni perpetum mobile, tako da iza te snage moramo da predpostavimo jedan svestan inteligentan duh. Taj duh je prauzrok sveukupne materije. Vidljiva i prolazna materija nije realna, nije istinita i nije stvarna – jer materija bez duha uopšte ne može da postoji – već istinit je samo duh koji je nevidljiv i besmrtan. No pošto i duh kao takav takodje ne može da postoji jer svaki duh pripada nekom biću, moramo neizbežno da predpostavimo jedno duhovno biće. Kako i duhovna bića ne mogu da postoje sami iz sebe, već moraju biti stvorena, ne stidim se, da tog tajanstvenog Stvoritelja nazovem isto tako kako su ga sve kulture naroda ove naše planete zemlje već hiljadama godina nazivale: Bog!
Eto na takav način ja, fizičar, koji se čitavog života bavio materijom, stižem iz carstva materije u carstvo duha. I time je naš zadatak (fizičara) doveden do kraja, a naša dalja istraživanja moramo da predamo u ruke filosofa.”(Izvor: Arhiv Max Planck instituta,Abt.Va, Rep. 11 Planck, Nr. 1797).

Istovremeno, početkom 20-tog veka, među astrofizičarima polako postaje Bog ''sramota'', ili kako je to izjavio 1988 godine astronom i ubeđeni ateista Carl Sagan: ''Za Stvoritelja nema više mesta''.
I pored toga - paralelno, več izvesno vreme u prirodnim naukama sve više je primetna neka renesansa u odnosu na princip duhovnosti.

Mnogi istraživači iz celog sveta, iz različitih naučnih disciplina vršili su i još uvek intenzivno istražuju područje, čiji rezultati opovrgavaju priznate osnovne teorije fizike i biologije. Sva ta zapanjujuća otkrića pružaju nam podatke o jednoj novoj – sveorganizirajućoj sili, koja upravlja ne samo svim organskim bićima, već i čitavim svemirom!

Jedan od prvih, Michael Faraday (1791-1867) svojim istraživanjima na području elektriciteta, suprotstavio se Newton-ovom učenju da je prostor prazan, dokazujući svojim elektromagnetskim indukcijama da to nije istina. Faraday uvodi jedan nov pojam, pojam električnog i magnetnog Polja, koji je nazvao ''eter''.
Einstein se veoma jezgrovito izrazio kada je rekao: ''Polje je jedina stvarnost''. Taj sveprožimajući duh, to sveprisutno polje, fizičar Günther Baer naziva ''latentna materija'' a H.P. Dürr govori o ''kvantnom duhu''.
Nikola Tesla kaže: ....''može se reći, da je energija nulte tačke jedna matriksa (matrix), iz koje proizlazi materija u zgusnutom obliku. Može se još i reći, da je energija nulte tačke uzrok a Postanak - Stvaranje je posledica. Svi priznati oblici energije, zračenje ili čvrsta materija, imaju svoj uzrok u energiji nulte tačke''.

Sve više ima pristalica teorije, da je naš univerzum multidimenzionalan, te je vrlo teško, možda čak i nemoguće, izdvojiti tu sveprožimajuću energiju, sve jedno kako je nazvali, pošto je i ona sama multidimenzionalna, pošto u sebi ujedinjuje sve zakone prirode, pa čak i one koje su nam još uvek nepoznate, jer se odnose na druge dimenzije.

Moje skromno mišljenje je, da sve što ne razumemo, pa čak i paranormalne efekte u prirodi, mogu se tek onda naučno ili čak i matematički objasniti, ako spoznamo i razumemo sve zakone prirode viših dimenzija. To bi se moglo i ovako objasniti: Zamislimo da živimo u dvo-dimenzionom svetu, i da naši naučnici, tu površinu na listu papira nazivaju naš univerzum ili naš kosmos, i da uporno tvrde da kugle i kocke ne postoje, već samo krugovi i kvadrati a da je sve drugo čira-čara ili kulturno rečeno: ''to je vaša privatna stvar'' .

''Najverovatnije je da bi stigli u svemu mnogo dalje''.... kaže Udo Sperlich, ....''kada ne bi bilo svađe, na primer između školske i iskustvene medicine. Neprihvatanje i ta svađa nastaje uvek onda, kada se neki istraživač suviše udalji svojim mišljenjem (na polarnoj skali vrednovanja) od ''naučno'' dozvoljenog. Tada zvanični naučnici tvrde da je to ''njegovo subjektivno mišljenje'', i da to više nije naučni iskaz.''

Dajmo slobodu našem razmišljanju i pokušajmo shvatiti i razumeti da je i naše telo u sveukupnosti svemira jedan od činioca Jednote, čiji organizirajući princip jeste ta sveprožimajuća energija, za koje je Hristos rekao: ''Duh je ono što Život daje, meso je ništa a reči koje vam rekoh jesu duh – Život (Jov.6.63).


Na samom poćetku Velikog Jovanovog Jevanđelja, piše: ''U pratemelju svega bila je Reč i ona je bila od Boga i Bog je bila ta Reč''...


Bog – Reč - Svetlost – Duh – Duh Sveti – Duh Božji - Stvaralačka moć - Snaga Božje volje… energija koja život daje… u Indiji je zovu ''Prana''; Kinezi za nju kažu ''Ch'i'' (ći) ili ''Chi Kung'' (Qi Gong); tibetanci kažu ''nus. pa.; u Japanu kažu ''Ki'', kada ''Ki'' koriste kod zdravljenja tada je naziveju ''Reiki''; u Polineziji govore za nju ''Mana''; Arapi za nju kažu ''Baraka''; u starom Aramajskom jeziku koji je bio u upotrebi pre ali i posle Hrista, tu energiju nazivali su ''Tzool-mah''; u svojoj molitvi Hristos se pozivao na ''hleb naš svakidašnji''; Hipokrat je govorio: ''Physis''; Galen iz Pergamona: ''Pneuma''; Hildegard von Bingen: ''Viriditas''; Paracelzius: ''Suptilni fluid''; C. Reichenbach za nju kaže ''Od''; W. Reich govorio je o ''Orgon energiji''; R. Steiner kao i Daskalos su je nazivali ''Eterička energija''; – Polje – Orgon – Tahionska energija – energija nulte tačke – Kosmička energija - Kvantni duh – Latentna materija – Rekonekcija - Sveprožimajući princip…
...''i sve je nastalo iz Nje jer je u Njoj bio Život a Život bila je svetlost ljudima ... svetlost je tu i svetli u tami ali (nažalost) tama je ne prepoznade (Jov.1,1-5).


Možda bi trebali prestati sa izmišljanjem novih naziva za taj pratemeljni organizirajući princip života?
Zar ne bi bilo već vreme da se vratimo opet na pratemelj svega… !?

Zašto?

Zato, što je Duh Sveti – dinamički aspekt Božji – nevidljiva Božja moć jedini činilac, jedina stvaralačka sila koja vibracijama stvara i održava celi stvoreni svemir.



''Pioniri kvantne fizike – Ervin Schrödinger, Werner Heisenberg, Niels Bohr i Wolfgang Pauli – nekako su slutili da su stupili na, za naučnike, zabranjeno metafizičko područje. Ako su sve sami elektroni posvuda i istovremeno međusobno povezani, to ukazuje na neku duboku istinu o prorodi celog sveta. Da bi shvatili dublju istinu neobičnog subatomskog sveta koga su posmatrali, okrenuli su se klasićnim filosofskim delima. Schrödinger se zadubio u hindusku filosofiju, Heisenberg u starogrčku Platon-ovu teoriju, Bohr je proučavao kinesku filosofiju i tao-izam, a Pauli je istraživao psihoanalizu, arhetipove i kabalu. No i pored toga nisu uspeli da izrade koherentnu teoriju o duhovnim implikacijama kvantne fizike.''(L.M. Taggart: ''Polje'')

Novija istraživanja potvrđuju, da na najosnovnijoj ravni čovek nije rezultat sveukupnih hemijskih reakcija, već da je taj pratemeljni organizirajući princip – strogo određen energetski naboj – pulsirajuće energetsko polje, osnovni organizator i pokretač čovekovog bića i njegove svesti.
''Polje je uzrok celokupnog postojanja'', kaže savremeni čovek, jer kada bi rekao ''Duh je uzrok celokupnog postojanja'', to nije savremeno, nije ''in'' i zvuči zastarelo - religiozno.

Henning Engeln, glavni urednik ''GEO Wissen'', u ''Wissenschaft und Religion'' piše:
''U aprilu 1992 godine, jedan astrofizički-tim javlja da su otkrivena neka kolebanja u pozadinskom zračenju mikrotalasa, koja upućuju na to, da su se prve strukture univerzuma pojavile več 380 000 godina nakon prapraska. Na konferenciji za štampu George Smoot, astrofizičar izjavljuje: ....''to su bila pra-semena, iz koga su se razvile sve današnje strukture. Ako smo religiozni, to bi značilo nazirati Boga''....
U tom smislu, veoma su interesantna pisanja fizičara Paul Davies-a: ''The Mind of God“ (Um Božji); fizičara Frank J. Tipler-a: “The Physics of Immortality“ (fizika besmrtnosti) i astrofizičara Arnold Benz-a, sa instituta za astronomiju ETH-Zürich: ''Gott ist kein Lückenbüßer''....

Andreas Tammann, prof. astronomije sa uni. Basel, sve do svog penzionisanja bavio se proučavanjem kosmičke skale udaljenosti - Hubble-ovom konstantom, kao i ostalim kosmičkim indikatorima udaljenosti kao što su supernovae i cepheide. On tvrdi: ''Vasiona nam je tako prijateljski naklonjena, da izgleda kao da je planirana. Da je na primer, gustoća materije u ''praprasku'' bila veća samo za deset-na-četrdeseti deo, (to je broj deset koji ima ispred sebe, do zapete, četrdeset nule), univerzum bi se u najkraćem vremenu opet skupio''. Sa ovakvom spoznajom Tammann je mogao bez problema da ugradi Boga u svoju sliku sveta, koji je ne samo osmislio prirodne zakone već koji je na taj način i ''pogurao'' svemir (bio uzrok);

Alan Sandage, astronom i kosmolog, bio je Huuble-ov asistent i posle Huuble-ove smrti nastavio da radi na Palomar – observatorijumu sa lično iniciranim programom za istraživanje starosti zvezda. O sebi kaže: ''Kao mlad čovek bio sam ubeđeni ateista'', no u starosti od sedamdeset i dve godine priznaje: ''Istraživanje univerzuma pokazalo mi je, da je postojanje materije čudo, koje je moguće objasniti samo natprirodnim silama''.

Martin Federspiel, astrofizičar sa planetariuma grada Freiburg-a možda to najbolje objašnjava: ''Prirodne nauke razvile su metode, sa kojima se veoma uspešno opisuje jedan deo naše stvarnosti – ali samo jedan deo, zato prirodne nauke imaju samo neke odgovore na mnoga pitanja''. Na pitanje kakva je međuzavisnost između duha i materije, ili zašto su prirodni zakoni takvi kakvi su a ne drugačiji, Federspiel misli da odgovor na takva pitanja nauka može eventualno samo da pokuša da iznađe i to samo zajednički sa filosofima i teolozima .....''pošto će ti odgovori imati drugačiji metodičan tok, imaće i sasvim drugi kvalitet''. On dalje piše: ''Duh Božji deluje u ljudima, ako oni to dozvole, a onda ljudi deluju u svetu'', a kako ljudi deluju u svetu zavisi od toga, u kolikoj meri su dozvolili da ih Duh Božji oplemeni;

John C. Polkinghorn, prof. na uni. Cambrigde, jedan od najpoznatijih fizičara sa područja teorije elementarnih čestica piše: ''veoma egzaktna podešenost prirodnih zakona inspiriše nas na činjenicu da to nije slučajnost, koja kao takva i ne postoji, več da iza toga stoji jedna određena svrha''.
I zaista, izgleda da je mnogo toga u kosmosu egzaktno prilagođeno za ljudsko postojanje – zato fizičari i govore o antropskom principu. ''Da je na primer, za samo malecno različita jačina gravitacije, punjenje jednog elektrona ili masa jednog protona, atomi ne bi postojali, još manje zvezde a baš nikako život na ovoj zemlji''. Polkinghorn tvrdi, da je Bog sveprisutan i da na svoj način zahvata u tokove vasione ali da se to jednostavno ne može fizički dokazati. U godinama koje slede pisao je mnogobrojne knjige u kojima pokušava da objasni kosmos kao delo Božjeg stvaranja, bez da pritom odbaci bilo kakva naučna načela.

Mnogi naučnici, pogotovo u novije vreme, verni ili ne, postaju sve više svesni činjenice, da su prirodne nauke stigle na granično područje objašnjivog. Istraživači sve više doživljavaju iskustva, da rešenje jednog problema, istovremeno otkriva mnogobrojna nova pitanja, te im se tako sve više otkriva ogromna složenost našeg univerzuma.
Možda naučnicima i nije ni potrebna neka jaka vera, da bi barem predpostavili mogućnost da Bog postoji. ''Već izvesno vreme Bog više nije tabu-tema'', potvrđuje Eduard Thommes i dodaje: ''Dešava se sve češće, da o tome međusobno razgovaramo''.
Taj opušteni odnos između astrofizike i teologije, mnogo je primetniji u Novom Svetu nego u Evropi. U USA religioznost pripada svakodnevnici kao i politika. Celih 90 procenata US-građana veruje u Boga i većina teoloških fakulteta imaju otsek ''Science and Religion''.
Nasuprot tome, u Evropi su crkve sve manje posećene a vera ima u javnosti sasvim sporednu ulogu, no i pored toga Arnold Benz, ovako objašnjava svoju potrebu za verovanjem: ''Doduše, za moje astrofizičko zanimanje ne treba mi dublji uvid kroz verovanje, ali mi treba za moju motivaciju i fascinaciju – konačno i ja sam čovek''.( SPIEGEL ONLINE, Wie Forscher nach Gott suchen)

Hteo bih da naglasim da je potrebno da znamo, da verovati u Boga jeste jedno, a pripadati nekoj religijskoj organizaciji to je nešto sasvim drugo naime, to su dva sasvim različita pojma.

No i pored velikih uspeha i pronalazaka u nauci, svedoci smo da su uzdrmani mnogi postulati, pa čak i oni, postavljeni i od poznatih naučnika kao što su bili Newton i Einstein.
Dr.Alfred Rhomberg, istraživač i slobodni publicista, u članku ''Kosmo-(logično?) – verovanje – o verovanju i znanju'', piše:
''Stoji činjenica, barem u astrofizici i kosmologiji, da sve češće otkrivamo, da smo se od nekakvog 'konačnog znanja' – od tog imaginarnog cilja više udaljili nego približili.
Pri kritičkom razmatranju, do danas nismo ništa više rebusa rešili, nego što su to učinili filosofi antičke Grčke još pre Sokrata, pre 2500 godina.
Doduše mi mislimo – verujemo, da znamo da je 'praprasak' od pre 14 milijardi godina bio početak našeg univerzuma. Kako je nastao i šta je bilo pre toga, to ne znamo. Ne znamo ni gde i kako daleko se širi univerzum i da li će jednom početi da se sažima, kako to pretpostavlja astrofizičar S. Hawking.
Među naučnicima trenutno preovladava mišljenje, da univerzum neće da se sažima, već da će i dalje da se širi, možda čak u beskonačnost. Tada bi nastao nov problem: ako se nešto, pri istoj masi, sve više – beskonačno širi – interstelarna materija će time da se beskonačno razredi! Da li će tada, jednom, pojam materije sasvim da nestane? Ili, da li će možda , pri ekspanziji – širenju da se stvara nova materija? Ili, da li se možda več od samog početka, neprestano stvara nova interstelarna materija? Odakle? Kako? Ili.....
Šta se nalazi ili ne nalazi van našeg univerzuma? I to ne-znamo!
Količina nerešenih pitanja uvečavaju se iz dana u dan.''

Pogledajmo u naš standardni model (SM)* fizike elementarnih čestica. Na tom području moderna fizika objašnjava mnoga pitanja, zaista mnoga, ali ne sva!
Na primer, pitanje gravitacije?
*Standardni model (SM) fizike elementarnih čestica je fizikalna teorija, koja opisuje elementarne čestice i njihovo međusobno – naizmenično dejstvo ali ona nije potpuna, jer u sebi ne sadrži međusobno gravitaciono dejstvo. SM opisuje tri međusobna dejstva: snažno, slabo i elektromagnetno međusobno dejstvo. SM je teorija kvantnog polja i oslanja se na zakone specijalne teorije relativiteta, o kojoj se već izvesno vreme među naučnicima kontroverzno diskutuje. Fundamentalni objekti, to su polja u prostor-vremenu (teorija polja) i mogu biti promenjeni samo u ''diskretnim paketima'' (kvantna teorija). U ovom prikazu ''diskretni paketi'' se upravo odnose na posmatrane čestice.
Predpostavke SM su dobro objašnjene fizikalnim eksperimentima čestica ali, da još jednom naglasim, SM u sebi ne sadrži gravitaciju, te tako SM neka posmatranja ne može da objasni.
Pored toga, još uvek moraju pomoću eksperimenata da se utvrde 18 parametara, čije vrednosti ne proizlaze iz same teorije. Time bi postigli neku ''elastičnost'' sistema, tako da bi se vršena posmatranja u izvesnoj meri mogla prilagoditi činjenicama. No, iako SM predstavlja osnovu moderne fizike elementarnih čestica, ta osnova nije dovoljna da objasni naš svet i naš kosmos. Trenutno postoje mnogobrojni pokušaji da se ona proširi ili čak zameni.
Da li će LHC – akcelerator CERN,** da se stavi pod kontrolno ispitivanje i da li će dodatno u tu 'igru' da se ubaci 'string-teorija' po kojoj sve bazira na jednodimenzionim vibrirajućim objektima? No nažalost i ova teorija je do sada još uvek hipotetična. Ona bi imala prednosti, pošto bi se sa tim modelom mnogo toga moglo objasniti – pa čak i do sada neobjašnjiva sila gravitacije. Ali dokaz za ovaj model još ne postoji a i 'string-teoriju' ne možemo ni da zamislimo, jedino što možemo to je da u nju verujemo ili da pokušamo matematički da je izračunamo uz pomoć 11 do 12 parametara prostornih dimenzija.
Mi čak i ne-znamo, da li postoji ''vreme'' u kosmološkom smislu. Ako univerzum jednom krene da se sažima (S. Hawking), mogla bi i da se obrne ''vremenska skazaljka'', što bi pojam vremena svelo na ''ad absurdum''. Čak i Einstein-ov model prostor – vreme, još uvek je predmet kontroverzne diskusije.
**Više o CERN-u vidi u internetu pod: Wissenschaft – interpreted: Der LHC-Teilchenbeschleuniger – Sinn der Experimente und: Ängste. xccc


Možemo slobodno da kažemo, da smo u astrofizici i kosmologiji stigli u neku tačku ne-znanja, koje je veoma slično religioznom verovanju, što je za pozitiviste užasna spoznaja – pošto za njih postoji samo ono što se može izmeriti.
Vernik veruje u postojeći svet i u postojeći kosmos i veruje da je uzrok tome Stvoritelj.
Postojeći svet i postojeći kosmos i za naučnike jeste činjenica, samo oni pokušavaju na drugi način da objasne uzrok njihovog nastanka. Iz današnjeg pogleda sve više je jasno, da prirodne nauke neće daleko stići sa svojim dragoceno skupim pokušajima i eksperimentima, u objašnjavanju onog, što je neobjašnjivo'' (www.startblat.net/blogs/glaube/kosmo-logisches).

Günther Baer fizičar, u poglavlju svoje knjigi: “Spur eines Jahrhundertirrtums“, (Tragom jedne stogodišnje zablude“, između ostalog piše
''Dublji smisao hipotetičkog ''prapraska'', po kojem je iz jedne koncentrirane tačke ekspanzijom nastao naš svemir, što je unatrag matematički izračunato, može se skoro uporediti sa računom jedne seoske mlekarice: Ako 10 građevinskih radnika izgrade jednu kuću za 100 dana, onda će 1000 radnika da izgrade kuću za 1 dan.
Skoro sve elektromagnetske pojave prikazuju se naraštaju kao fakat – činjenica koja je izvedena iz Maxwell-ove jednačine, pri čemu se jednostavno pozivamo na eksperimenat. Pri tome se manipuliše sa veoma ubedljivim pojmovima, eksperimentima i proračunskim metodama, sa kojima se vrlo dobro vlada. Ali: niko danas ne može pouzdano da kaže, počev od profesora teoretske fizike pa sve do praktičnog učenika elektrotehnike, šta je tu u pitanju, kako se pokreče i kako jedan na drugoga utiče.
Naše moderno znanje iz fizike veoma nam dobro pomaže da iskoristimo i vladamo prirodnim svetom, što se i čini svakodnevno u svim granama nauke i tehnike. Mi možemo (skoro) sve i u tom smislu ovladali smo sa svim sredstvima. Ali o unutrašnjim uzrocima i pozadini spoljašnjih pojava ništa ne-znamo.
Slika sveta koju nam daje fizika, nepodesna je za spoznaju unutrašnjih fizičkih istina, zato što je put u tom smeru u osnovi zatvoren. Upravo time stvoren je prostor za svakovrsne spekulacije. Naučna teorija je bez reči pa čak ne može ni da predpostavi u kom pravcu da usmeri svoje traženje rešenja za 'veliki rebus našeg sveta'.''

Bio sam prijatno iznenađen, kada sam u svom traganju ''neleteo'' na nemački naučno popularni časopis ”P.M. Magazin”, koji u broju 05/2007 donosi jedan veoma interesantan intervju sa profesorom Dürr-om, dugogodišnjim direktorom Max-Planck-instituta za fiziku i astrofiziku. Hans-Peter Dürr je internacionalno priznati atomski fizičar, sa mnogo titula, nagrada i priznanja, spomenuo bih samo, da je nosilac alternativne Nobelove nagrade za 1987 god. i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1995 godine.

“U osnovi, materija kao takva ne postoji”..... tako govori Hans-Peter Dürr, tvrdeći da je kvantna-teorija ključ kojim čemo u budućnosti da tumačimo našu stvarnost. “Naša slika sveta još uvek je obeležena mehanistički – a time previše uska. Ako se upustimo u ovu novu sliku sveta, otkrivaju nam se sasvim nove mogućnosti u ophodjenju sa našom planetom”.
Da li to fizičari uzdrmavaju naše shvatanje realnosti ?
Kako to on misli, da materija ne postoji… ?
Za P.M. Magazin, intervju vodi gospodin Holger Fuss.

P.M.: Gospodine profesore Dürr, šta je zapravo materija?

Dürr: U osnovi, materija kao takva ne postoji. U uobičajnom smislu sigurno ne. Postoje samo strukture međusobnih odnosa, stalne promene i živost-životnost. Veoma teško nam je da to sebi predstavimo. Primarno egzistira samo međusobna zavisnost, povezanost bez materijalne osnove. To bi mogli i da nazovemo: Duh. Nešto, što možemo samo spontano da doživimo ali ne da dodirnemo. Materija i energija nastaje kao pojava tek sekundarno – takoreći kao procureo, odnosno zgusnuti Duh. Albert Einstein je govorio da je materija razblažena forma energije. Njena praosnova nije neka još finija energija, več nešto savim drugačije, naime živost-životnost. Možda bi mogli da je uporedimo sa software-om nekog kompjutera.

P.M.: Znači, praosnova joj je beztelesna forma? Jedna vrlo neobična misao.

D.: Da, do takvog zaključka se dolazi zbog našeg uskog načina razmišljanja. Da bi mogli da razumemo međusobne odnose struktura, mi uvek moramo prvo da pomislimo na supstance. Uzmite na primer ljubav. Mi ljubav shvatamo kao međusoban odnos između dve individue. Međutim sama ljubav, to “nešto” između njih, šta je to? Da bi to shvatili, suočeni smo sa velikim teškoćama. Ono što znamo, to je da joj se jednostavno predamo i da ljubimo.

P.M.: I upravo to “nešto” između njih, taj odnos, da li je to predmet istraživanja kvantne fizike?

D.: U izvesnom smislu da. Ali već sam pojam “predmet” koji ste pomenuli, vodi ka zbrki. U stvarnosti mogli bi reći da je to jezički problem. Mi mnogo koristimo imenice čak i tamo, gde bi trebali da koristimo glagole, no to je več utisnuto u naš način razmišljanja. Kada govorimo o kvantnoj fiziki, trebali bi da koristimo jedan glagolski jezik. U subatomarnom kvantnom svetu ne postoje predmeti, nema materije, nema imenica, nema stvari, nema ničega što bi mogli da dohvatimo, pipnemo i razumemo. Postoje samo kretanja, procesi, povezanosti, informacije. Čak i te imenice morali bi da prevedemo u: kreće se, protiče, povezano je međusobno, znaju se međusobno. Na takav način počinjemo da naslučujemo praosnovu živosti-životnosti. Ispravnije rečeno: naslučujemo i doživljavamo.

P.M.: Zašto nam je to tako teško da razumemo?

D.: Zato što naš mozak nije vežban da razume kvantnu fiziku. Moj mozak treba da mi pomogne suštinski, da uzberem jabuku sa drveta, koja mi je potrebna za prehranu. Naš govorni jezik, je jezik potreban za branje jabuka. On se tako stvarao, zato je bio sasvim u službi održavanja života. Čovek, pre no što bilo šta učini, čitav proces tog “činjenja” prvo propusti kroz svoje misli da bi saznao, da li će ga ta aktivnost dovesti do željenog cilja – da ili ne ? To je takozvana dvovalentna logika. No ta dvovalentna logika, to da-ili-ne, nažalost nije logika prirode. Kvantna fizika puno bolje opisuje prirodu, jer u kvantnom svetu vlada viševalentna logika, znači ne samo da i ne, več takođe i tako-kao / kao-i, nešto što je između da i ne. Naime neuhvatljivo, neodređeno. Morali bi da se na to naviknemo.

P.M.: Priznajem da nisam naviknut na takva razmišljanja.

D.: Upravo sa takvim zaključkom,vi ste na pravom putu. Jer sve dok smatrate da u kvantnoj fiziki možete nešto da razumete, nalazite se na pogrešnom putu. Uzmimo na primer jedan elektron, znači jedna fizička čestica, za koju ja znam da kao takva uopšte ne postoji. U osnovi taj elektron je nešto puno veće. Posmatrajmo jedan nestabilan sistem, kao što je na primer vlažnu kosinu pokrivenu snegom: tamo jedna mala noga može da pokrene ogromnu lavinu. Jedan krut visak postavljen egzaktno naglavačke takođe je jedan nestabilan sistem i dovoljna je najbezazlenija spoljna smetnja, pa če klatno skliznuti ili u levo ili u desno.

P.M.: Znači vi mislite da elektron uopšte ne egzistira – ne postoji ?

D.: U svakom slučaju ne u obliku obične – konvencionalne čestice.

P.M.: Nego ?

D.: U mom jeziku ja ga nazivam jedna “stvarnosčica” (prim. prev.: od reči stvarnost - na nemačkom jeziku ''Wirks'' od Wirklichkleit, koja u nemačkom jeziku znači stvarnost) ili “delujućica”, jer je sićušna artikulacija, nešto što deluje, nešto što se dešava; nešto, što nešto oslobađa.

P.M.: Opisujete kvantnu fiziku na vrlo paradoksalan način, na način kako ga srećemo u mističnim spisima.

D.: Kada se sa kvantnom fizikom približim našem svakidašnjem jeziku, to onda i jeste paradoks. Ako vam se sve to čini isuviše šupljikavo, potpuno ste u pravu. Stvarnost nam se i prikazuje kao veoma šupljikava, pošto su njeni iskazi beskrajno mnogoznačni. U fizici kažemo: Stvarnost nije realnost. Pod realnost, podrazumevamo svet stvari, objekata i njihov raspored. Znači onaj svet, koji opisuje stara fizika sa svojom mehanističkom slikom sveta. Pri tome ta stara prirodna nauka nije pogrešna. Ona važi samo u veoma grubom smislu, što je za našu svakodnevnost sasvim dovoljno. Stvarnost u novoj fiziki jeste potencijalitet, jedan svet koji ima mogućnost da se na različit način materijalno-energetski utelotvori. Eto zbog toga ne želim više da upotrebim pojam čestica ili atom, več umesto toga kažem “stvarnosčica” ili “delujučica”. Znači jedna “stvarnosčica” jeste jedan sičušno mali proces.

P.M.: I pored svih šupljikavosti, polako počinjem da slutim na šta ciljate. Sve to je pomalo kao kada čitate lirske tekstove: mnogo netačnosti, mnogo slobodnog prostora u jednoj priči - ali ipak dovode do toga da nam neko zvonce zazvoni. Slutim šta bi to moglo da bude.

D.: Slutnja je zaista za to dobra reč. No šupljikavost se odnosi na nešto što je uhvatljivo. Emocijalno, sa time imamo manje teškoća. Sva naša osećanja su u tom smislu pomalo šupljikava, bez da sa time budemo nerazumljivi. Ona su kretanja i njene granice teku. Kada o nečemu u sebi osetimo slutnju, tada često tumačimo to kao nešto, što u nama dovodi do nekakve zvonjave, nekakve rezonance, treperenja - sa nečim mnogo obimnijem. Polja u kvantnoj fiziki nisu samo nematerijalna, već deluju u sasvim drugačijim, večim prostorima koja nemaju ničeg zajedničkog sa našim poznatim trodimenzionalnim prostorom. Naime, reč je o jednom čisto informacionom polju kao neka vrsta kvantne kode. To nema ničeg zajedničkog sa masom i energijom. Ovo informaciono polje nije samo unutar mene, več je prošireno kroz sveukupan univerzum. Zato je univerzum - kosmos - jedna celina, pošto za taj kvantni kod ne postoje ograničenja. Postoji samo Jednost – Jednota.

P.M.: Sa rečenim, približavate se staroj indijskoj filosofiji, koja govori o Sve-Jednoti, o identitetu Ja (Sopstva) i spoljnjeg sveta. “Tat tvam ast” glasi klasićna formula: To si ti.

D.: Da, to se proteže daleko van tog iskaza i bolje se može izraziti u sanskrit jeziku kao Advaita, što približno znači kao ne-dvojnost. Tačnije rečeno prefiks A (od Advaita) ne znači negacija, več znači da je uopšte neumesno govoriti o nekim delovima i njihovom razlaganju.

P.M.: Nešto nedeljivo.

D.: Pa mi imamo samo jedno – Jednotu. Ali ta Jednota je diferencirana (mnogoslojna, razčlanljiva). Na primer, kada posmatram neku umetničku sliku i govorim o njenoj lepoti, tada govorim o celokupnoj sliki, o sumi svega što je na njoj prikazano, da kažemo - o jednoti. Ako govorim o pojedinim delovima te slike na primer o detalju oka, tada ukazujem na različitost unutar jednote, na jedan elemenat od mnoštva koja pripadaju toj jednoti. To oko na slici nije ni u kom slučaju deo slike več samo jedna artikulacija, jer ja ne isecam oko iz slike kako bi postalo jedan deo, več usmeravam svoju pažnju na jedan delić prostora te slike.

P.M.: To znači da je more nešto mnogo više od proste sume vodenih kapljica.

D.: Upravo to. Vodena kapljica postoji samo van mora. Kada upadne u more, tada ona izgubi svoj smisao pojma kapljice.

P.M.: Kada kažete da stara mehanistička prirodna nauka funkcioniše sa velikom tačnošću u našoj svakodnevnici – koji značaj, za naš konkretan život na ovome svetu, treba sada da ima kvantna fizika, sa svim dosada opisanim spoznajama ?

D.: Značaja ima, ako udenemo u našu svakodnevnost ono što nazivamo živost, životnost. Stara mehanistička fizika opisuje pre svega realnost stvari sa poznatim prirodnim zakonima, pri čemu se ne pravi nikakva razlika između živog i neživog. Ako ispustite jabuku da padne, ona sledi zakon zemljine teže i pada na pod. Svet stvari je svet stabilnih sistema i time potpuno determinisan, znači predodređen. Mehanistički znači potpuno determinisan. Za žive organizme mehanistički opis nije dovoljan. Živa bića, kao na primer čovek, u osnovi su nestabilni sistemi. Njihovu prividnu stabilnost ostvaruju dinamičkom izbalansiranošću, kojoj je potreban stalni dovod energije.

P.M.: Gospodine Dürr, vi niste samo kvantni fizičar, između ostalog vi ste i dobitnik nobelove nagrade za mir. Koliko inspiriše kvantni fizičar Dürr, političkog čoveka Dürr'a ?

D.: Kvantna fizika ne govori nam samo da je stvarnost jedna velika duhovna povezanost, več i da je i svet i budućnost otvoren sistem. Ona je puna mogućnosti u kojima je sadržano silno i mnogo ohrabrujućeg i optimizma. Mi živimo u jednom svetu koji je mnogo veći nego što to predpostavljamo i taj svet mi možemo da oblikujemo! Naša zapadnjačka konzum-kultura i naša ekonomska trka koja u svojoj osnovi prezire život, je samo jedna beznačajno mala malenkost u okviru naših mogućnosti. No i pored toga mnogi ljudi misle da je ekonomsko gomilanje stvari prirodan zakon. Ne, to su ljudi sami sebi nametnuli.

P.M.: Kako je moglo doći do takvog krivoverstva ?

D.: On je sastavni deo našega vaspitanja. Mi bivamo nagrađeni kada dozvolimo da klonemo duhom, i kada se stavimo pod uticaj ekonomskih i tehničkih prinuda, kao i kada ispustimo iz naše pažnje opštu međusobnu povezanost. Pri tome zaboravljamo da je takvo ponašanje, takav način života, neprijatelj životu. Dugoročnu sposobnost opstanka u prirodi ima onaj, koji ume u toj igri, uvek da bude dobitnik. Odnosno, kada je moja prednost u toj igri istovremeno prednost ostalih. To je kao kada za vreme koncerta, svi zajednički nešto stvaraju, pri čemu je celina uvek više od sume pojedinačnih partitura. Tu igru bi mogli nazvati plus-suma. Mladi ljudi teško mogu danas tako nešto da dožive. Oni su večinom usamljeni borci-samotari, te skoro uvek moraju da pokrenu neku borbu sa svojim kolegama, umesto da zajednički grade budućnost.

P.M.: Vi ste nam lično predstavili svoju zamisao: ”1,5 kilovatno društvo”. U njemu propagirate “inteligentno korišćenje energije kao ključ jedne stabilne ekonomije”.

D.: Jednom sam izračunao, da sadašnja primarna potrošnja energije čitavog čovečanstva iznosi 13 Terawati. To odgovara približno radnom efektu od 130 milijardi snažnih energijskih robova, koji svaki dan rade – rintaju po 12 časova svom snagom i bez odmora. Jednu robovsku snagu uzimam kao četvrtinu konjske snage ili približno kao 200 Wati. Po tome automobil srednje snage sa 60 KS imao bi pod svojom haubom skoro 230 energijskih robova. Mercedes klase S sa 190 KS imao bi čak tri puta veći broj energijskih robova. Pitanje glasi: Koliko može da podnese energijskih robova naša biosfera, koja je veoma složeno izbalansiran ekosistem i u kome je sve međusobno povezano ? Iz tog proračuna je proizašlo, da maksimalno granično opterečenje za celokupnu našu planetu, nastalo čovekovom angažovanošću kao i celokupnim tehničkim prometom energije, iznosi približno 10 Terawati, što odgovara 100 milijardi energijskih robova.

P.M.: Znači mi živimo več dugo iznad mogućnosti naše biosfere ?

D.: Svakako. Trošimo 3 Terawati više energije nego što bi smeli ili drugačije rečeno, imamo višak od 30 milijardi energijskih robova. Da ne bi prekoračili graničnu vrednost, svaki stanovnik naše planete smeo bi u današnje vreme, da zaposli najviše 15 energijskih robova, odnosno da potroši najviše 1,5 KW/čas po jednom času. No statistički posmatrano, svaki stanovnik naše planete ima zaposlena 22 energijskih robova, čime svoju radnu sposobnost povečeva za 22 puta – naravno sa odgovarajuće večim uticajem na čovekovu okolinu. U realnosti, potrošnja energije je različito podeljena. Jedan US-amerikanac zapošljava u proseku 110 energijslih robova, jedan Nemac 55, jedan Kinez 10, a jedan čovek u Bangladešu nema niti jednog.

P.M.: Zato zahtevate “striktnu kontrolu radjanja energijskih robova”.

D.: Da. Pre svega kontrolu radjanja najdraže dece industrijski razvijenih zemalja, a to je automobil. Naši proizvodi morali bi da budu dugotrajniji i načinjeni tako da se mogu popravljati. Razumnijim koriščenjem energije, mogli bi da uštedimo polovinu energijskih robova i dalje uz isti efekat po čoveku. Sledeću štednju možemo ostvariti promenom našeg životnog stila, kao i primenom blažih energijskih robova odnosno primenom decentralnih solarnih postrojenja.

P.M.: Kako to zamišljate, jedan drugi životni stil ?

D.: Energijom reducirani životni stil znači ne živeti bezobziran život. Sa malo fantazije možemo živeti jedan život čak puno bolji, daleko smisaoniji, sa mnogo više radosti i sa mnogo više zadovoljstva. Ograničenje na 15 energijskih robova odgovara približno proseku životnog standarda u Švajcarskoj 1969 godine.

P.M.: Zar neće i solarna energija, ako se koristi u svetskoj privredi biti uzrok za raspad biosfere ?

D.: Ne. Naš energetski problem nije samo ograničen resursima, več zavisi i od opterećenja uzrokovanog prometom energije koja opterećuje biosferu. Nije odlučujuća celokupna sunčeva energija koju sunce zrači na našu zemlju, več samo onaj deo energije koji biosferu drži u ravnoteži. Biosfera je hijerarhiski uređena piramida ali ne izrađena iz granita, već pre kuća od karata na čijem vrhu se nalazimo mi ljudi. Ova kuća od karata, održava se u ravnoteži samo desethiljaditim delom sunčevog zračenja koje pada na našu zemlju, preračunato to iznosi oko 450 milijardi energijskih robova. Reč je o statičkoj nestabilnosti, o klimavosti sistema, koja naš svet, svet iskustva, čini živim.

P.M.: Na vrhu te kuće od karata, koja je od strane prirode veoma pažljivo uravnotežena, nalazimo se mi ljudi i pretimo da ćemo je porušiti uz pomoć naše tehničke civilizacije.

D.: U svakom slučaju u tom beznadežnom balansiranju počeli smo veoma riskantno da se “zauzimamo” za našu biosferu i to je presudno. Naši energijski robovi, njih 130 milijardi, bezobzirno rade i time dovode biosistem u neravnotežu. Ti energijski robovi stvoreni od strane čoveka, nemaju nikakvog osećanja za činjenicu, da rade u sistemu koji nije dovoljno robustan – snažan. Oni razdrmavaju našu sveukupnu arhitekturu prirode i deluju kao neka infekcija u organizmu, koji je veoma pažljivo gradjen više od tri i po milijardi godina. Pitanje glasi: Koliko to smemo da ometamo jedan živi organizam, a da ne počne infekcija opasna po život ?

P.M.: Ako zamislimo energetsko domaćinstvo nekog izbalansiranog organizna recimo okeana, imali bi pred sobom sliku sa ravnomernim oscilacijama talasa, koji se kreću manje ili više harmonično. To bi bili recimo solarni robovi. Sada dolaze energijski robovi koje smo mi ljudi stvorili, te kao ometajući robovi osciliraju suprotno postojećoj harmoniji.

D.: Da. Oni razaraju harmoniju.

P.M.: Da li zato što su neosetljivi za učestvovanje u zajedničkoj – harmoničnoj i velikoj simfoniji prirode ?

D.: Upravo to! Što veća nestabilnost - nesigurnost, to veća osetljivost.

P.M.: Znači, trebalo bi da je nama ljudima zadatak, da vežbamo naše energijske robove, da se u ritmičkom plesu biosfere harmonično kreću ?

D.: Da, to bi bio proces lečenja sa izazovom: Kako da smetnje integrišemo ne bi li sprečili rušenje naše kuće od karata? Pri tome morali bi da razumemo da razvoj života teče veoma sporo. Taj spori tempo potreban je sistemu, kako bi mogao da prihvati i obradi nastale promene. Mi smo prebrzi za taj sveukupni sistem. Stigli smo do granice, na kojoj ne bi smeli da činimo previše smetnje. Moramo da prigušimo našu brzinu.

P.M.: Konkretno, šta to znači biti umeren?

D.: Pogledajmo šta to čine naši energijski robovi. Kada bi se ti robovi ponašali kao ljudi, ne bi imali nikakvih problema. To bi bili onda blagi robovi, koji nose po jednu kofu vode gore u brda. To nikome i ničemu ne smeta. No mi imamo bezobzirne i surove energetske robove, koji rade sa energijom visokog intenziteta. Mi proizvodimo naše proizvode procesnom energijom, čija je razmera daleko iznad one koju dobijamo zračenjem sunčeve energije. Energiju uglja koja se stvarala milionima godina potrošili smo za manje od dvesto godina. Na taj način dobili smo snažnu energiju kojom topimo metale, valjamo limove za automobile i vadimo iz zemlje raznorazne minerale. Sve to su visokoenergetski procesi i sve to činimo mnogo većom brzinom nego što to radi sama priroda. Primera radi, uporedimo to sa brzinom rasta jednog drveta. Da li vidite razliku?

P.M.: Znači li to da je proizvodnja inteligentna onda, kada se radi u tempu prirode ?

D.: Prvo, treba izbegavati preradu različitih materija, jer se pri tome troši ogromno energije i drugo, ta prerada mora da teče mnogo sporije. Ne smemo žuriti.

P.M.: Da li se u tom protoku evolucije uklapa nuklearna energija, koja je u debati o klimatskim problemima postala tema dana ?

D.: Ne. Sadašnju nuklearnu energiju moramo ukinuti. Ona je previše opasna – iz više razloga. Ne samo da nije rešeno pitanje odlaganja nuklearnog odpada, več taj odpad može da se koristi čak i kao oružje. Znači, nepostoji jasna granica između vojnog i civilnog koriščenja nuklearne energije. Nuklearni odpad je delom i plutonium, koji je veoma radioaktivan i čije vreme poluraspada iznosi 24000 godina. Reaktor snage jednog gigavata (1GW), kakvih je u svetu najviše, proizvodi godišnje 250 kg plutonijuma. Za Nagasaki-bombu potrebno je samo osam kilograma plutonijuma. Najčešće, iz raznoraznih razloga, plutonijum se i ne odlaže kao odpad, jer mu se još može naći primena. Naravno pri gradnji atomske bombe, u svakom slučaju bombe koja će da načini, da velika područja ne budu podobna za bilo kakav život i to u trajanju od više hiljada godina.

P.M.. Da li može uopšte da se zastupa teza: “isljučivo koriščenje nuklearne energije u civilne svrhe”?

D.. Ne može! Kada se u jednom reaktoru desi ono najgore, dobijamo činjenicu koja se ne može i ne sme prihvatiti (setimo se Černobila i trenuto Fukushima).Taj rizik ne pogađa samo nas, već pre svega buduće generacije. Ulaziti u rizik da najverovatnije neću lično biti pogođen, nije moralno. Ako sam baš toliko glup, tada mogu da se igram ruskog ruleta oko vlastite glave, to je u redu. Ali da držim pištolj na glavi svoga deteta to je najblaže rečeno, neodgovorno. Mi koji koristimo i uživamo ovaj život samo nekoliko decenija, ostavljamo našem potomstvu teško breme, koje će potomstvo morati da nosi mnogo, veoma mnogo hiljada godina. Nuklearna energija mora da se ukloni!

P.M.: Zašto je onda za neke ljude nuklearna energija još uvek tako atraktivna?

D.: Zato što ne želimo da shvatimo, da je naše društvo odvisno od energije. Mene ta situacija potseća na jednog alkoholičara, koji veruje da će svoj problem rešiti onda, kada se oženi ženom koja je nasledila fabriku rakije. Iz tog razloga, nama je potrebno prvo jedno lečenje naše odvisnosti. Tek posle toga možemo da procenjujemo koliko nam je stvarno potrebno energije. Sa efikasnijim koriščenjem energije, mi možemo mnogo da smanjimo njenu potrošnju. Mnogo od toga što danas potrošimo je jednostavno bačena energija. Sa malo inteligencije tu bačenu energiju možemo uštediti, a to moramo činiti. Moramo znati: Ne može svaki čovek ove zemlje živeti stilom kao što ga vode US – Amerikanci. To jednostavno rečeno, ne ide.

P.M.. Nalazite se u svojoj 78 godini života. Da li verujete u onostranost? Da li postoji neka egzistencija posle smrti?

D.: To je veoma interesantno pitanje. Ono što nazivamo ovostrano, to je ustvari šljaka, materija, odnosno ono što je opipljivo. Sve ostalo je onostrano, sveobuhvatna stvarnost, koja je mnogo, mnogo veća i u kojoj je ugnezdena ova ovostranost. U tom smislu je i naš sadašnji život već obuhvaćen onostranim. Ako predpostavim da sam za vreme svog ovostranog života ispisao ne samo svoj lični, maleni Harddisk, več uvek ponešto odložio i u to duhovno kvantno polje, takoreći u velikom internetu stvarnosti (Akasha zapisi), onda posle moje telesne smrti ništa neće biti izgubljeno. Čak i svakim razgovorom koji vodim sa ljudima, ja sam istovremeno deo jedne velike duhovne Jednote. Kao što sam uvek bio istovremeno ti, u toj meri i ja sam kao i sve ostalo besmrtan.

Kao naravoučenije iz ovog intervju-a, mogla bi se ponoviti jedna več spomenuta tvrdnja Louis Pasteur-a, znajući pritom od koga sve potiče ali i ko nas u plemenitosti inspiriše, a koja glasi:
.....”malo nauke udaljuje nas od Boga ali mnogo nauke opet nas vraća ka Bogu”.

.