17. O pravom bogougodnom davanju

 


Sigurno je da su davanje i primanje dva nerazdvojna aspekta jedne celine, od neverovatno bezbrojnih celina na ovome svetu. Velik dar Božji jeste shvatanje da kada dajemo, da samim činom davanja mi u stvarnosti primamo, i to ne samo duhovne, već i materijalne darove.
U ovom razmatranju trudiću se da govorim samo o jednom aspektu, o davanju, i ako se pritom svo vreme, u pozadini nazire drugi aspekt – primanje, kao nerazdojni pratilac svakog davanja.

Davati, već sama ta reč nam govori o kretanju u jednoj socijalnoj ravni. Ali, moglo bi se i reći, da davanje baš i nije uobičajna osobina čovekova, i da nije uvek vođena plemenitim namerama. Pogledajmo kako to izgleda kod “vaspitavanja”dece.
Često čujemo da se kaže: “....uvek smo sve davali za našu decu....!”
Šta pod tim podrazumevamo?
Da li kada drugima nešto dajemo, sebe vidimo u posebno plemenitom svetlu?
Potsetimo se, uvek kada deci nešto dajemo, od njh se očekuje da se za dobijeno zahvale.
Mi mislimo a to i tvrdimo, da je to zahtev “kulturnog ponašanja”, no o tom ponašanju lomljena su več mnoga koplja. Uglavnom, svi mi ne dajemo samo, već skoro uvek očekujemo da nam se nešto i vrati; barem jedno ”hvala lepo”.
To opet znaći, kada dajemo uz očekivanje da nešto za-uzvrat dobijemo, tada to i nije pravo – plemenito davanje i da velika većina od nas u stvarnosti, ne poseduje kulturu pravog – plemenitog davanja. Izgleda da je za plemenito davanje potrebna određena zrelost duše onoga koji daruje.

Davanje i primanje to je neprestani tok – dešavanje – proces, to je kao i kod disanja, koje je isto tako neka vrsta primanja i davanja – jedan kontinuitet.
No sigurno je, da i u tom procesu često nastaju disharmonije. Tada se mi, svojom slobodnom voljom odlučujemo na davanje, čije posledice budu tuga, žalost, patnja, proganjanje, izrabljivanje.... Tada i primanje prelazi u uzimanje, otimanje, pljačku.....
Potrebno je da mnogo meditiramo o principima davanja i primanja.
Tek kada se kod davanja pokrene srce duše naše, tek tada smo se “izčupali” iz čulno-egocentričnog nivoa i polako se uzdižemo u duhovni Život gde vladaju sasvim druge zakonomernosti.

Pogledajmo šta je Hristos govorio svojim učenicima, kroz odgovor Zorelu, jednom od budućih učenika ali i nama, šta je to bogougodno davanje:

01. “To je prosto rečeno, o mojem i tvojem. Mojsije kaže; ‘Ne kradi’! i onda opet kaže: Ne poželi ništa što pripada tvom bližnjem, izuzev onoga što je u skladu sa pravednošću!’
02. Od svog bližnjeg možes nešto pošteno da kupiš i potom je to tvoja poštena svojina i pravedno pred svim ljudima; ali nekome nešto tajno uzeti protiv njegove volje greh je protiv reda, koga je Bog dao ljudima preko Mojsija, pošto je takav čin najočiglednije suprotan svakoj ljubavi prema bližnjem. Ono što je tebi neprijatno kada ti to neko učini, to nemoj ni ti činiti svome bližnjem!
03. Krađa najčešće izvire iz sebičnosti, a iz nje izvire lenjost, sklonost ka udobnom životu i ka neradu. Iz toga proizlazi svojevrsna malodušnost, koja zaokupi čoveka nekim oholim strahom, zbog čega ne želi nikoga nizašta da zamoli, pa zato rađe se odluči za krađu. U krađi je prikriveno mnoštvo poroka, među kojima je samoljublje najočigledniji uzrok svih ostalih poroka. To duševno zlo može zauvek da spreči svaku živu ljubav prema bližnjem.
04. Sada očigledno razmišljaš ovako: ‘ljubav prema bližnjem je lako ostvariti, ako imaš za to potrebna sredstva! Ali između sto ljudi, jedva da ih ima deset koji bi mogli da dosegnu tu divnu vrlinu; devedeset je takvih, na kojima bi deset bogatih trebali da ostvare tu vrlinu. No ako se čak i najsnažnije odupremo grehu krađe samo sa ostvarivanjem ljubavi prema bližnjem, tada bi se devedeset bednika teško sačuvalo, od greha krađe; naime, nedostaju im sredstva da bi ostvarili vrlinu ljubavi prema bližnjem’.
05. Razumom, sasvim si ispravno razmišljao i niko ti sa razumom ovoga sveta ne može protivrečiti. Međutim razum srca (duše naše) ovako bi to reklo: “dela ljubavi prema bližnjem ne obavlja se samo sa davanjem već i sa služenjem, pri čemu sasvim razumljivo, ne sme da nedostaje dobra volja.”
06. Dobra volja je duša i život svakog dobrog dela; bez dobre volje i najbolje delo ne bi ništa vredelo pred Božjim sudom. Čak i ako si bez sredstava a imaš živu dobru volju da bi pomogao bilo kako svom bližnjem koji je u nevolji a teško ti je u srcu, jer eto nemaš sredstava, tvoja dobra volja je kod Boga vredna mnogo više nego delo nekoga, koga je za pomoć trebalo sa nećim namamiti.
07. I ako je bogataš pomogao sasvim osiromašenu opštinu tako da je opet stala na zdrave noge, ali samo zato jer mu je opština obečala desetak kao i svoju lojalnost, sve njegovo dobro delo pred Bogom nije ništa vredno; naime, svoju platu je sebi več uzeo. To što je on učinio zbog dobitka, to bi učinio svaki gulikoža.
08. Iz ovoga vidiš, da pred Bogom i u korist svoga duhovnog života, svaki čovek bogat ili siromah lako može da ostvari ljubav prema bližnjem; važna je pri tome samo istinita dobra volja, po kojoj svako veoma rado uradi ono što može.
09. Prirodno, da sama dobra volja takođe ne bi ničemu služila, ako bi na primer imao neko bogatstvo, pa još i dobru volju a pri tome bi se obazirao delimično na sebe, delimično na svoju decu, delimično na rodbinu, pa još i na ko zna koga drugoga a onome, kome je zaista potrebna pomoć, te se još i nalazi pred tobom, njemu daš neku malenkost ili najčešće mu ništa ne daš jer ....”pobogu, nikada ne možemo sa sigurnošću znati, da li taj što traži pomoć možda neki neveljalac koji nije vredan da mu se pomogne. Ako mu pomognemo značilo bi da potpomažemo nevaljalce i neradnike, umesto vrednijim ljudima koji trebaju potporu.” Kada bi posle toga došao neki koji je vredniji, tada bi opet pomislili slično: “pa već sam rekao, odakle možemo pouzdano znati da je sada ovaj čovek potpuno vredan!”
10. Da prijatelju, ko kao dobrotvor pri najboljoj volji razmišlja da li da učini nešto primerno ili ne, njegova volja nije živa i već iz daleka se vidi da ta dobra volja nema pravoga života; zato ni njegova dobra volja niti dobra dela, pred Bogom se ne ocenjuju kao neko posebno veliko delo. Gde je imovina, ona se mora složiti sa dobrom voljom, inaće jedno drugome oduzima vrednost i životnu važnost pred Bogom.
11. Šta učiniš ili daš, to učini i daj sa mnogo veselja; pošto veseli darodavac i dobročinitelj, pred Bogom je dva puta vredniji a takođe i dva put bliže duhovnoj potpunosti!
12. Srce veselog darodavca je kao plod koji sa lakoćom rano sazri, zato što u sebi sadrži puninu prave toplote, koja je izuzetno potrebna za dozrevanje ploda, pošto su u toj toploti odgovarajući elementi života a to je ljubav.
13. Tako, da je veselje i prijatnost darodavca i dobročinitelja upravo, nikad dovoljno preporučena punost prave unutrašnje - duhovno životne toplote, sa kojom duša dva put brže dozri, da bi mogla prihvatiti duh u svoje biće, jer mu je sa tim prelaskom sve više slična.
14. Te tako je revnosan darodavac i dobročinitelj toliko udaljen od istinite unutrašnje – duhovno životne potpunosti, koliko je više bio zlovoljan i neprijatan pri davanju; davanje sa kiselim i neprijatnim licem, sadrži u sebi još uvek mnogo materijalno ovosvetskoga i zato je još uvek mnogo udaljeno od čisto nebeskog elementa u odnosu na veselo i prijatno davanje.
15. Isto tako kada daješ i činiš dobra dela, nemoj to da propratiš sa gorkim opomenama; jer to često kod sirotinje bude uzrok za veliku žalost, te u srcu počinje da se rađa snažna odluka da više nikada ništa ne primi od dobročinitelja, koji ga uvek opominje sa ozbiljnim licem. Sa takvim nepotrebnim primedbama dobročinitelji često načine sebe oholim, te se darivani ne retko zbog toga oseća previše ponižen pa upravo zbog toga snažno oseća svoju nevolju u odnosu na darodavčevo blagostanje i eto zato je uzimati mnogo teže nego davati.
16. Ko ima imovinu i dobru volju sa lakoćom daje; međutim siromašnom koji prima, srce mu se steže čak i onda kada je darodavac prijatan, jer mu je teško što ga siromaštvo prisiljava, da mora opterećivati prijatnog darodavca. Kako li mu tek onda mora biti teško, kada mu darodavac priđe nasuprot sa zlovoljnim licem ćak i pre nego što učini dobro delo, izdiktira brojne mudre pouke, koje za siromašnog postanu u budućnosti bolna kočnica, koja ga sprečava da u nevolji iznova dođe pred vrata kritički naklonjenog propovednika, jer očekuje da će pri drugom dolasku dobiti još nametljivije propovedanje, što bi značilo kao: ‘Nemoj mi više dolaziti’, i ako darodavcu tako nešto nije bilo ni na kraj pameti.
17. Upravo zbog toga veseo i prijatan darodavac ima veliku prednost nad osornim i opominjućim propovednikom jer teši i uzdiže, pa time budi kod siromašnog i bednog raspoloženje zahvale ali isto tako ga puni nadom u Boga i ljude, pa mu njegov težak jaram postaje lakše breme, koje potom nosi sa više strpljenja i predanosti nego pre toga.
18. Veseo i prijatan darodavac je siromašnom i jadnom bratu ono, što je mornaru na razbuktalom moru sigurno i prijatno pristanište. Međutim zlovoljan darodavac je oskudnom bratu sličan buri izloženom morskom zalivu, koji doduše zastićuje mornara od brodoloma ali ga ujedno neprestano plaši, da sa burom ne dođe u zaliv pogubna visoka plima, što se tu i tamo desi kad je mlad mesec, što bi mu donelo veću štetu nego pre toga bura na otvorenom moru.
19. Sada znaš, kakva mora biti istinita i sasvim po Božjoj volji duhovna potpunost, i kako možemo veoma lako i bez muke ostvariti ljubav prema bližnjem. Upravljaj se po ovome i neće ti biti teško da što pre postigneš istinit životni cilj”. (jl.GEJ.04.081)